Danas je četvrtak, kišni, obični i oblačni .
Tmurno vrijeme i sivilo razara i onu mrvicu optimizma koji je kod meni " u tragovima "
kao u laboratorijskom nalazu - u tragovima albumini u urinu.
Snalazim se nekako u obavezama : moji unuci blizanci su u cjelodnevnoj nastavi
majka im radi četvrtkom poslijepodne pa će poslije škole ovdje , k nama dok ja dođem
sa svojih predavanja.
Onda ću s njima učiti deklinacije i konjugacije : oni će govoriti , ja slušati i ispravljati.
Problem je , ako sjede jedan pored drugoga - onda im laktovi smetaju pa se guraju
Ako sjede nasuprot, onda se nogama tuku ispod stola.
Uspostaviti mir za stolom je nemoguća misija : ipak sam preumorna od uspostavljanja
mira i "mirova" radom u nastavi.
Samo zašutim na njihovo ponašanje : čim "čuju" muk - utišaju se i oni, pogledaju me
dva crna i dva plava oka i shvate, da sam ozbiljna , da ih ne gledam. Odsutna, a njihova.
Ima me ima, svaki ponedjeljak i četvrtak u isto vrijeme na istom mjestu.
Imaju oni i didu ali im nije "napet " : on se makne u drugu prostoriju da nam ne "smeta"
Svi ponedjeljki i svi četvrtk(c)i su isti, samo se gradivo mijenja.
A bogme , u neke dane i ja sam ko nategnuta struna raštimane violine
Post je objavljen 28.11.2024. u 11:05 sati.