Još ponekad, doduše rijetko,
ali ipak sanjam neke čudne snove.
Ponekad sanjam da sam tebi odana lasta,
koja gnijezdo svila je
na plafonu tvoje spavaće sobe
i da, kroz prozorčić od gline,
neometano promatram umoran dan
na tvojim opuštenim borama.
Ponekad sanjam da patuljasti sam šnaucer,
s crno-bijelim čupercima nad očima zbilje.
Da nevaljalko sam koji potrbuške puže
pod tvojim užarenim plahtama
i da, mašući repom, izranjam
ispod tvoje desne ruke,
kojom zagrlio si vlažan jastuk.
Ponekad sanjam da sam vatreno-crvena ara,
zatočena u krletci tvojih posesivnih sanja,
bijesna što te strahotni urlici čežnje
nikada ne probude.
Ponekad sanjam da sam tigrasti komarac,
da grčevito primam se
za nabore između tvojih obrva,
da ticalo ti zaranjam ponad korijena nosa
i da ubodom ubijam sebe… u tebi.
Što će nam bolni plikovi na prstima
kojima listamo sanjaricu?!
U njoj su neprihvatljive upute podsvijesti -
kako ushićeno lepršati
kroz prazan prostor…
a nikamo ne stići.
Post je objavljen 23.11.2024. u 11:22 sati.