Žurim, jer vrijeme nemilosrdan je krvnik,
koji naoštreno sječivo vukao je
povrh mojega života,
i dovukao ga tik do vrha giljotine.
Žurim
da u kontejner prošlosti ubacim
prigušene danonoćne krikove nemoćne nutrine
i da iz stisnutih usnica prsnem
neizgovoreni otrov.
Hitajući u susret kraju vremena,
grozničavo tražit ću slamčice osviještenja,
ne bih li s leđa konačno zbacila
teret gadljivih sjećanja.
Žurim ispričati se sudbini,
strpljivoj dobrotvorki,
koja na vagu mojih htijenja neumorno spuštala je
po jednu vreću sreće i prstohvat mrzovolje,
a ja sam je besramno, nepravedno proklinjala
zbog nesretne, neostvarene, nestvarne ljubavi.
Žurim, jer neopisivo žarko želim
u miru sa sobom stići
pod oštricu bešćutnog,
nepopustljivog vremena.
Predugo u duši nosila sam
teško breme očekivanja utjelovljene iluzije.
No, ti, slatka moja umotvorino…
preživi moj kaos.
Sklupčaj se uz svoju mirnu savjest
i spavaj dubokim snom pravednika.
Ama baš nikakve veze nemaš
s mojom odvažnom, stupidnom odlukom,
da svjesno i svojevoljno postanem robinja
zarazne, prevarantske,
destruktivne pjesničke mašte.
Žurim, jer bojim se
da neću stići prošetati gradovima,
zbog kojih na kartu svijeta zabola sam
krojačke iglice.
Doduše, pitam se ima li uopće smisla
truckati se na četiri kotača,
na kojima (ni u trenucima lucidnosti)
nisam uspjela izbaciti te
iz kaveza gorljiva srca i neposlušnih misli.
Žurim, još uvijek nadajući se
da na vrućem asfaltu naći ću…
spas od sebe.
Pomicala sam brda, hodala sam po vodi…
i opušteno ljuljuškala se
u tvojem toplom zagrljaju,
ne shvaćajući da na užarenom kolniku
nema slamčice,
koja spasila bi me od uvrnute,
uvjerljive mašte.
(A TAKO TEŠKO JE ODREĆI SE TEBE!)
Žurim, da u svojem novom,
ledenom stančiću
s betona skinem paučinu
i da operem sivi, hladan ormar,
u koji smrknuti snagatori odložit će
moj smežurani, dotrajao kožnati kaput.
Za sliku, slova i brojeve
pobrinut će se ožalošćeni,
meni slični jurišnici.
Žurim, jer ako stanem…
umrijet ću od tuge.
Post je objavljen 20.11.2024. u 12:29 sati.