Tu i tamo u društvo se uvuče neka šema koju svi odma prihvate ne razmišljajući o posljedicama. Nikad mi nije bilo jasno zašto su često opće prihvaćene šeme pomalo plitke, zašto se ne traži dublji smisao u postojanju, bivanju i odnošenju prema drugima. Jesmo li kao društvo zaista pomalo plitki? Možda je to samo neko osrednje ogledalo nas samih. Gleda se previše jednosmjerno, zanemaruje druga strana, od koje se često ograđujemo. Znam, ne možemo mi nikoga mijenjati, ali možemo biti potpora u procesu samopromjene. Problem je što skoro nikome nije dovoljno stalo, a to je ono najzabrinjavajuće. Zahladili smo kao ljudi. Oni koji odskaču, koji još imaju srce, takvima je užasno teško bivati u batinama iskrivljenog morala. Čak su i stručnjaci otišli u tom smjeru. Toplina se smatra slabošću, a ne vrijednošću. Rekla bih da su ljudi prije bili topliji jedni prema drugima, barem sam takav dojam stekla. Možda nas kvari tehnologija koja je sve naprednija i naprednija, a mi zatomljeniji i zatomljeniji. Pretvaramo se u društvo duhova, koji se malo pojave pa nestanu pa opet tako. Čudna su ova današnja vremena, baš čudna. Rijetki su ti koji misle i promišljaju, takve se etiketira kao čudake i "pale s Marsa". Počinjem shvaćati Muska i njegovu želju da se preselimo na Mars ili neki drugi planet. Pitam se samo koji će kriteriji za to biti. Možda novac, što je opet promašeno. Ne vrijedi objašnjavati, nećemo nikada shvatiti dokle god smo sebični.
Post je objavljen 16.11.2024. u 21:08 sati.