Marketing
3 dana
Nekada je najbolje ne puno filozofirati i jednostavno pobjeći.
Pa makar i samo na tri dana.
Svojim ozljedama sjebala sam nam dva godišnja odmora u niti godinu dana.
Mjesecima nam se cijeli život vrti oko moje ozljede i njenih posljedica.
Kaže Ištvan prije kakvih mjesec dana: mogli smo nekamo otići na tri dana oko Sisvetih.
Najprije sam odbacila prijedlog, no onda si mislim, možda, možda je stvarno bolje izaći malo iz ovog kruga u kojem se vrtim i lagano očajavam.
Otkako mi se sve skupa dogodilo po drugi put, drži me stalni strah od ponovnog pada.
I taj strah me tjera ne izlaziti iz kuće više nego je minimalno potrebno.
Što jer teško hodam i treba mi puno vremena a što jer ne podnosim ljude i idu mi na jetra još puno više nego prije.
Na poslu sam se dogovorila da u biro dolazim samo ponedjeljkom, iako bi da se mene pita radila od doma svih pet dana.
Kolega s kojim po novom dijelim sobu ne podnosi da se u sobi sluša radio.
Nema problema, otišla sam kod šefa i rekla da ću dolaziti jednom tjedno dok ne nadje drugo rješenje.
Bez muzike u pozadini ne znam funkcionirati.
Tišina je za mene gora od smrti.
Kažem kolegi da je bez radia kao da ležim u mrtvačnici i on se uvrijedi na to, kaže pa nisam ja mrtav.
Za mene jesi, samo to još ne znaš, mislim si ja (nabijem te na kuki od Mamića).
Raspizdilo me to a još više rastužilo jer se radi o onom kolegi s kojim sam tjednima bila u bolnici, gdje smo se kao tobože sprijateljili.
I prešli na ti.
Bilo je to zadnje "tikanje" na poslu odsada do penzije, odsada ću sa svima biti samo još strogo na vi!
Nema na poslu prijateljstva, sve je to gamad koja bi te rasčerupala za pet eura povišice.
Za bijelu kobasicu sa slatkim senfom i "brezel"-om čak.
Možda sam ja prestroga jer ne želim raditi ustupke.
Ali nema tog prijateljstva koje će od mene tražiti da se osjećam loše, kako bi se ono osjećalo dobro.
Odjeb.
Ni prvi ni zadnji.
U kući sam isto sretnija kad nikoga ne vidim ni ne čujem.
I onda ko za vraga, idem ja po stubama, kad evo ti Vučka od Plavuše.
Gleda on kako polako silazim i kaže: Oje!
Kao, joj, pa ti još teško hodaš!
Čudna li čuda, pizda ti materina, mislim ja, bježi bolje unutra pa siši vrat onoj svojoj babi, praveći se da imate 15 godina.
Ali ne, stoji on i čeka da sidjem.
Koji moron.
I sad bi se trebali skupa čuditi mojem teškom hodu i raspravljati cijelu anamnezu.
Može biti sretan da ga nisam ugrizla, sigurno bi mu se potrovalo, pa bi onda on hodao sa flekom na ruci ko ona njegova na vratu.
Srećom znam da se buni da neki stanari glasno zatvaraju vrata a to njih dvoje smeta, pa sam pustila vrata svom težinom za sobom.
Pri odlasku i kad sam se vratila.
Teško hodam ali i ruka mi je teška, majmune.
Najbolje od svega, napisao on na ploču ispred ulaza to sa zatvaranjem vrata i pritom u tekstu napravio par grešaka.
A ja uzela crveni flomaster i popravila ih.
Znam da zna da sam to bila ja, leklerk.
No nije sve tako sivo.
Evo, prošli tjedan je u posjetu trebala doći svekrva jer je mali od muževog brata imao rodjendan.
Kad je moje dijete imalo rodjendane, nikada se nije sjetila doći iz Njemačke, sad iz Hrvatske dolazi na švapske roćkase.
No onda je mali Švabčić, kako od milja zovem nećaka (jebeš nećaka s kojim ne možeš pričati na svom jeziku, pizda mu strinina) iz vrtića dovukao koronu.
Prvi put u životu i od korone neke koristi.
Sveki se usrala, iako tada više ne bi bili infekciozni, no jebeš ti to.
Ljubav do unuka je ipak manje važna od straha za vlastitu guzicu i tako smo ostali poštećeni posjeta.
Nije meni problem da bi ona došla u posjetu, nego što bi ne maltretirala da idem na te švapske rodjendane koji su dozlaboga dosadni.
A dosadu se najlakše ubije zanimljivim razgovorima.
O mojoj nozi na primjer.
Tako sam imala sreću i nisam morala na rodjendan, još se i Ištvan izvukao na strah od korone, jer ipak smo mi već polako rizična skupina.
Njega je pak raspizdilo da mu je brat u medjuvremenu postao pravi Švabo pa se kod njega dolazi samo uz najavu a poklon bi trebalo kupiti u dućanu u kojem je mulac (6 godina) sastavio katalog onoga što želi.
Za 18. ćemo mu valjda morati kupiti stup za punjenje elektro BMW-a kojeg će razmaženom materijalističkom derištu kupiti roditelji.
Na kraju je poklon odnio naknadno i namjerno ga je kupio u drugoj trgovini.
I tako smo pobjegli od svega na tri dana.
Sin se odmorio od nas a mi od njega, mačaka, susjeda, kolega i rodbine.
Nažalost jučer nismo dobili na lotu i od sutra ćemo opet ko hrčak vrtiti kotač briga i traženja smisla u dnevnom besmislu.
Poso, kuća, ortoped.
Jebenica.
Post je objavljen 03.11.2024. u 10:16 sati.