Kažu da dvi litre ne mogu stat u bocu od litre. Krivo! Stane onoliko koliko mora!
Izbacila san sve šta me veselilo da bi ubacila prostor za obostrani pleuralni izljev, hitne pomoći, bolnice, ogromne temperature, gušenja, iskašljavanja, pelene, demenciju, srce, uroinfekte, halucinacije, nesvjestice, posrtanja, koronu, ponovnu amneziju, jedvitu pokretljivost, beskonačno dug oporavak i sada smo opet na zarezu.
Moj Stari brodi u svojoj 90.oj, a ja izmoždena od višemjesečne nesanice, skrbi, nadzora i njegovanja skinila san kile kojih nikad nije bilo ni grama viška, zalelujala se u svojoj nepokolebljivoj čvrstoći. I gotovo postala krhka. Kažem gotovo.
Ništa nije posve crno, ništa posve bijelo. Cijeli dijapazon nijansi je između. Te nijanse su život, naša svakodnevica, usponi, proklizavanja, padovi, pa opet uzdizanja kojima stalno težimo.
I taman kad mi se učinilo da imam tren za predah, novo nasrće. Nemilice.
Samo se u trenu javljam.
Nisam otišla s bloga.
Ni pod razno.
Ovako je naprosto nužno do daljeg.
Umorna jesam al za blogozagrljaj uvijek mogu izvući taj gram snage.
I oprostite mi unaprijed na tišini.
Post je objavljen 15.10.2024. u 14:00 sati.