Neću više fotkati engleski doručak
A jesam, b(l)ožem'prosti, tko zna koliko put do sada... k'o nespašena, k'o da mi život ovisi o tome, k'o opsjednuta.
K'o da sutra ne postoji...
I svaki put bi bilo nešto što bi mi strašno smetalo i tjeralo me da nakon pregledanih fotografija odmah smišljam sljedeće snimanje - te jaja imaju pretaman rub jer sam ih pekla na masnoći od slanine... te je grah pretaman, presvijetli, te kobasica puca... Posegneš u trgovini za Gavrilovićem, kao on je kvaliteta i sad ćeš ti to fino izgrilati da se vide tragovi, a kobasica popuca tek što dotakne rešetku roštilja :I
Pa drugi put žumanjci imaju čudnu boju, pa se rajčice raspadaju... i tako unedogled.
Uvijek je nešto.
Uvijek nešto boluje:I
I nakon ovih jučerašnjih fotografija rekoh da neću više.
Neću.
N-e-ć-u.
Aj dobro, zapravo, nikad ne reci nikad, jer nikad ne znaš što te sutra čeka... al' sad je tako kako je; uostalom, ja te fotografije sigurno neću slati na natječaj za najbolji engleski doručak.
Ne pada mi na pamet.
I uostalom... i tako i tako je na ovom zadnjem tanjuru prava, istinska zvijezda bio ovaj pečeni grah.
Iz konzerve.
Post je objavljen 14.10.2024. u 13:53 sati.