Pregled posta

Ugriz

Naši susjedi ne znaju šta rade sebi i meni kad zamole mojeg muža da im pazi na mačke.
Pod a) sve su mu objasnili kako funkcionira i naravno, nije sve ni pratio i onda ja moram trčat (mislim ja ne mogu trčat) tamo uspostavljat opet vodu da teče.
b) ostave ključ od stana nekome tko tri puta na dan traži svoji pederušu, najmanje dva puta na tjedan gubi ključeve od firme a nikada ne zna gdje je ključ od auta ni kamo je stavio daljinski od televizije. Eto, kad me sad nije šlagiralo kad sam htjela susjedi odnesti paket u stan a ključa nigdje. Naravno, ključ je bio kod njega u autu. Što naravno nije znao, nego me pustio 10 minuta čekati dok provjeri da li je slučajno tamo.
Već sam vidjela mačke kako krepavaju u stanu dok "Schliesseldienst" razvaljuje vrata i ispostavlja mi račun od parsto eura.
Aman taman da ode ono nešto energetske premije koju ću, oslobodjenu poreza, dobiti krajem mjeseca.

Naše subote ujutro obično prolaze u čišćenju stana.
Moju trenutnu motivaciju za tu rabotu najbolje opisuje slijedeći razgovor...
On: Evo ja sam gotov sa mačjim zahodima, pa ću očistit kabinete u kuhinji. Šta ćeš ti sad dalje?
Ja: Idem se najprije ubit pa ću onda obrisat pod u blagovaonici.

No nije Ištvan baš tako marljiv kako bi se to iz ovoga gore moglo zaključiti, pa se tako izgubi na putu do kontejnera za smeće ispred ulaza, gdje udavi sve susjede po vrsti.
Skontam ja tako da ga dugo nema, otvorim vrata i čujem ga dolje gdje laprda sa susjedima koji meni i nisu naročito simpatični.
Ništa, udjem nazad u stan i malo jače zalupim vratima u nadi da će skontati da bi bilo vrijeme da se vrati.
I evo ti njega par minuta kasnije.
On: Šta lupaš, susjedi su se prestrašili?!
Ja: I za to me zabole kuki. Bolje da me se boje, barem ću imat mira od njih.
On: Nemoguća si ko uvijek.
Ja: Glavno da se ti praviš sa svima dobar a samo ogovaraš jedne susjede sa drugima.
On: E, kad smo kod ogovaranja...Plavuši je onaj ljubavni ugriz promijenio boju, sad nije više modre boje nego šaren. Izgleda ko krava ona crno bijela iz reklame.
Ja: Ona i Vučko (muž od Plavuše) koda imaju 15 godina.
On: E, Vučko ju valjda grize tako da svi vide koliki je jebač.
Ja: Nije mu dosta da svi čuju svaki put kad se njemu to malo starog qrca digne.
On: Meni to sa tim ugrizima nikad nije bilo jasno niti me pali. To mi je više fuj, bolje da joj poliže 3,14čku.
Ja: onda bi joj ona stvar bila modra, kad bi ovaj navalio sisati po njoj a nju ne može pokazivat bez da Heinz zove policiju zbog uznemiravanja reda i mira. Ni meni to nije jasno, ja bi zadavila onoga koji bi mi počeo sisati ni grickati po vratu, ajde biži ća, evo ti kikiriki i kokice, to se gricka, a sad lijepo obavi stvar kako spada, imaš sve alate. Jadna Plavuša, treba to trpit. A šta će kad bez njega ne može sama ni stan platit. Najbolje će bit da uslikaju te ugrize pa uokvire i stave sliku medju onu ljigaviju sa trčanjem po pijesku tamo u nekoj azijskoj pripizdini uz all inxlusive buffet.
On: Romantična si kao uvijek. Ali dobro si ti rekla za Vučka da on ne razgovara nego drži predavanja. Evo sad, nešto je imala problema sa veš mašinom i centrifugom i čujem ga iza vrata kako drži cijeli govor o tome kakva je to mašina i kako pravilno postupati s njom. To jednostavno nije za slušat.
Ja: A tek da vidiš veselja kad mu dodje sin pa obojica drže predavanja, ne znaš koji je pametniji.
On: A jesmo ih sad fino izogovarali. Ali ima od mojeg blebetanja i neke koristi. Evo, našao sam ti pakete od Amazona za koje si mislila da su se izgubili. Bili su kod susjede u prizemlju na terasi.
Ja: Pa kako ih nije vidjela?
On: Nemam pojma, a znaš da je malo čudna.

Da, a mi smo jako normalni, kao što se vidi.

U zadnje vrijeme počele su me zašprehavati babe na bazenu. Tema je naravno moja noga i ozljeda.
Razgovor obično krene nekako ovako:
- I vi imate problema sa zglobovima?
ili
- I vi teško hodate kao i ja.
ili
- Previše je ljudi u bazenu, nama (Tko smo to mi? Mi stare babe? Mi šepave babe? Mi debele babe? Mi babe koje bolje da si odmah propucaju glavu nego se ovakve još gegaju po svijetu?) će biti teško plivati.

12 godina odlazim plivati na taj bazen i osim dobar dan, dovidjenja nikakove komunikacije medju posjetiteljima (osim onima koji već dodju s nekim) nema.
Eventualno nekome smeta da želiš plivati kamo gdje ona i njene plutajuće prijateljice zasjednu i klepetaju i onda se buni.
Ali evo, ovako slomljenu primit će me u klub lokalnih plutajućih babuskara, pa ćemo divaniti o mojoj nozi i uvijek nanovo svakoj objašnjavati što mi se desilo i koliko je zapravo malo vjerojatno da se to desi.

Ištvan naravno i moju nogu koristi za njegove small talkove, pa tako svaki dan dobijem stručno mišljenje nekog njegovog novog poznanika.
Sve sami fizioterapeuti i ortopedi (ko šta su sve kćeri prosječne purgerske vikendašice udane za kirurga, sinovi su inženjeri a unuci prvaci u nekom trećerazrednom sportu tipa ritmička gimnastika), koji tvrde da će to opet doći na svoje, treba samo vremena (a kad tražiš termin kod doktora ili fizioterapeuta onda je manjak na tržištu).
Samo neka ja plivam, vježbam i mršavim, eventualno i jogu ubacim u raspored i bit ću ko nova.
Ali za dvije godine.
Kad ću imat 58 i u medjuvremenu dogurati do predsjednice Vereina seoskih šepavih plivačica našeg okruga.
Stvarno sam uspjela u životu

Post je objavljen 12.10.2024. u 16:27 sati.