Mario je bio običan student, miran, povučen, koji je svakodnevno prolazio istu rutinu. Živio je sam, daleko od obitelji. Posljednjih nekoliko mjeseci osjećao je neobjašnjivu težinu u prsima, kao da nešto nije u redu, ali nikad nije mogao točno objasniti što ga muči. Noćne more su počele dolaziti polako, u početku tek nejasne slike i uznemirujući osjećaji, a s vremenom su postale sve strašnije i opipljivije.
Budio se u isto vrijeme svake noći, točno u 1:23. Srce bi mu divlje udaralo, a osjećaj da ga nešto promatra nije ga napuštao ni kada bi se okrenuo na drugu stranu kreveta. Noćne more su postajale sve učestalije, ali ono što ga je najviše plašilo nije bio sam njihov sadržaj, već to što su djelovale stvarnije od stvarnosti.
Jedne noći, probudio se usred mraka, osjećajući kako se nešto približava. Zvukovi koraka na starom drvenom podu bili su sve glasniji. Mario se pokušao pomaknuti, ali njegovo tijelo bilo je ukočeno, kao da ga neka nevidljiva sila drži prikovanog za krevet. Vrata njegove sobe polako su zaškripala, a kroz mali otvor ugledao je tanke, duge ruke koje su se pružale prema njemu. Oči su mu bile širom otvorene, ali nije mogao vrisnuti.
Srce mu je divljalo u grudima. Crna sjena proletjela je kroz sobu te se prozor naglo otvorio, a hladan vjetar je uletio u sobu poput vrišteče sjene. Skupljajući snagu, uspio je izvući tijelo iz kreveta i došao do prozora. Kada je zatvorio prozor, osjećaj, da se nešto nalazi iza njega, ponovno je oživio. Pogledao je dolje na praznu ulicu, ali u odrazu stakla ugledao je iskrivljenu sjenu iza sebe. Mario je osjetio hladne prste na vratu, a iskrivljena figura šapnula mu je u uho: „Vrijeme je...“
Mario se opet probudio. Ili je barem tako mislio. Soba je izgledala isto, ali osjećaj je bio drugačiji, dublji. Kao da je nešto neodređeno ispunilo prostor. Krenuo je prema vratima, ali kad ih je otvorio, hodnik ispred njega bio je beskonačno dug, obasjan slabim, treperavim svjetlom. Koraci su se ponovno čuli iza njega, brži i odlučniji. Mario je potrčao niz taj beskonačan hodnik, ali bez obzira na to koliko je brzo trčao, nikako nije mogao pobjeći. Koraci su ga sustizali, a strah mu je stezao grlo.
Napuštajući svaku nadu, okrenuo se, spreman suočiti se s onim što ga proganja. Figura, sada jasnija, stajala je nepomično. Lice joj nije bilo ljudsko. Oči su bile prazne, a osmijeh neprirodno širok. „Između sna i jave, sada pripadaš meni.“
Vrisnuo je, ali nije bilo nikoga tko bi ga čuo. U tom trenutku, prostor oko njega se promijenio. Nestao je hodnik, nestala je figura. Odjednom se našao vani, pod vedrim nebom, okružen šumom. Pogledao je oko sebe zbunjeno, kao da se probudio usred ničega. Hladnoća mu se uvukla u kosti, a mirisi vlažne zemlje i truleži ispunili su mu nosnice. Zbunjen i prestravljen, krenuo je hodati. Nije znao gdje je, ali osjećaj da je tu bio prije probudio je sjećanja kojih nije bio svjestan.
Tri dana kasnije, Mario je pronađen na rubu grada. Ljudi su ga tražili, nestao je tjedan dana, iako je njemu to izgledalo kao tren. Policija ga je pitala gdje je bio, ali on nije imao odgovor. Ni sam nije bio siguran. Sve je bilo poput magle, kao loš san koji izmiče razumijevanju. Ali kad je došao kući, osjećaj nelagode ga nije napustio.
Tijekom noći, ležeći u svom krevetu, ponovno je osjetio ono poznato prisustvo. Pogledao je oko sebe. Soba je izgledala isto, ali nešto je bilo drugačije, kao da su boje izgubile svoju živost. Njegov odraz u ogledalu nije bio samo nejasan, oči su mu bile prazne, ali i ispunjene nečim neobičnim, neprepoznatljivim. Bile su to duboke tamne šupljine, kao da je netko drugi, iz nekog drugog svijeta, gledao iz njih.
Kao da je prostor oko njega postao fluidan, zamagljen, i dok je pokušavao shvatiti što se događa, osjećaj nelagode ga obavija. Znao je da se nešto čudno odvija, kao da nije samo u svojoj sobi, već u nekom drugom sloju stvarnosti. Svaki šum iz susjedne sobe zvučao je daleko, kao eho iz snova.
Mario više nije bio siguran gdje se nalazio, je li ovo stvarnost ili još jedan san koji se protezao bez kraja? S tom pomisli, srce mu je zakucalo brže. Činilo se kao da svijet oko njega titra, a granice između sna i jave postaju sve nejasnije. U tom trenutku shvatio je da se možda nikada nije probudio.