Marketing
Il Testamento ili kako Bocaccio sam sebi napiše pismo
Pisanjem sam se počeo baviti negdje oko 2000te. Sve je počelo sa inspiracijom koju u jednom dahu pretočih u kratku novelu ‘Daj se Ines’. Supruzi se ona svidjela, pa me ohrabrivala da pišem dalje. I tako se nastale kratke crtice iz kojih sam kasnije složio prve novele, a njih uvez’o u 'zbirke’ po tematskim cjelinama. Još uvijek sve to samo na papiru odnosno, u wordu na laptopu.
Sa početkom 2000ih na Internetu se pojavio blog i sa njim prvi hrvatski blog portal blog.hr. Kako smo u to vrijeme svi bili po forumima, mnogi su prihvatili taj novi oblik izražavanja i stvar je, po običaju, eksplodirala. U to vrijeme bilo nas je par tisuća. Pa sam tako i ja došao na blog, ali još uvijek nisam bio spreman objavljivati ono što pišem. Pisao sam o psima obzirom da je u to vrijeme naša haskica na svijet donijela četveročlanu bandu, kako smo od milja nazvali psiće. Zbog posla nisam imao puno slobodnog vremena, pa sam ‘blogirao’ s vremena na vrijeme.
I tada se dogodi. 22 lipnja 2006 otvorih blog pod nazivom ‘Zagrebački dekameron’ i objavih prvu novelu, ‘Daj se Ines’. Obzirom da se ta kratka novela dala razraditi u nekoliko povezanih novela nasta ciklus koji obuhvati razdoblje od desetak godina. Nekako s time došle su i ostale. Krenulo je. Ime ‘zagrebački’ blog dobi obzirom da sam zagepčanin, a 'dekameron' po lascivnim doživljajima koji bilježe i događaje i duh vremena sa kraja 1980ih i 1990ih. Nije to Dekameron tipa Giovanni Boccaccio iz Firenze. To je jedan posve drugačiji Dekameorn. Ali je kao i onaj, Dekameron.
U to vrijeme bi prilično teško naći publiku za svoje pisanje, a da ta publika, svatko pojedinačno, bude i meni zanimljiv. Ipak, s vremenom dođe i to, bliski se afiniteti uvijek nekako pronađu. Obzirom na magičnu riječ ‘dekameron’ i lascivne novele u kojima stvorih lik Furbija što pomalo sliči na mene, oko Zagrebačkog dekamerona poče se skupljati ženski svijet, a bi i muškaraca. Jedna od prvih blog ‘kompanjonki' bi izvjesna Daniela poznatija kao Uranova pikula. A bilo je i drugih, da ih sve ne nabrajam, jer bi sigurno neku zaboravio. Traje to do jeseni kada zbog posla u inozemstvu nastaje prekid, ali krajem 2007 opet sam tu i bacam se na 'blogiranje’.
I tada nekako same od sebe dođu prve ’prave inspiracije’. Početkom 2008 ponovo sam u inozemstvu gdje radim za drugu veliku korporaciju. Iznajmljujem stan odakle, po potrebi, putujem širom Europe, Ukrajine i Rusije. Situacija se mijenja, pa umjesto da se na tjednoj razini preko vikenda vraćam u Zagreb, supruga počinje dolaziti k meni u Varšavu. Iz tog razdoblja potiču fotke iz novele posvećene Varšavi, ‘Syrena Ryneka Warszawszkogiego’. U Varšavi su nasta i neka od mojih, bez lažne skromnosti, najboljih novela odnosno ciklusa. Stanujem u centru stare Varšave, pa to okruženje postaje inspiracija i Furbija zamjenjuje Meštar Bocaccio. Nastaje ‘Soba s pogledom’ na trećem katu koji gleda na ulicu što vodi prema glavnom trgu na sred kojeg je fontana (Rynek u Starem Miastu). Nastaju ‘Priče iz Maksimirske šume’, ‘Priče iz škrabice’, ‘Samostanske priče’, kasnije ‘Što žene žele’. Naravno, bi tu i koječeg drugog, recimo ‘The Beach’, mini roman na temelju velikog višemjesečnog putovanja u ljeto 1990 oko pola svijeta. Preko Sovjetskog Saveza, kroz Kinu, Hong Kong, Macao, Filipine i natrag kući u Europu.
Do Corona lockdowna radim širom Europe, u Americi, Africi i putujem na tjednoj, mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi. Pa tako u blog počinjem ubacivati putopise inspirirane podnebljem gdje boravim i radim, odnosno novele o tim sredinama, recimo ciklus ‘The Overture’. Inicijalni ‘Dekameron' je pomalo zanemaren iako povremeno, tu i tamo, izlazi pokoja novela. Obzirom na novu inspiraciju novele postaju malo drugačije, ozbiljnije i za razliku od prethodnih koje su pisane sa prvenstvenom namjerom da zabave, u njima se dotičem i drugih tema. Ali, kao i u prethodnom razdoblju i ove novele imaju puno i previše osobnog. Počeh uključivati i promišljanja o životu, pa tako nastaje ciklus ‘Do kraja svijeta’. Kao rođenom zagrepčaninu dadoh sebi u zadatak da napišem posvetu voljenom gradu, pa nastaju ‘Agramerske priče’. I tako dalje, recimo ‘Nepristojne priče’.
Od kasne jeseni 2017 do ljeta ove, 2024 godine, bi veliki prekid. Zasitih se i bloga i pisanja bez obzira na to što prvobitni cilj nije dosegnut, a to je zgotoviti 100njak novela ’Zagrebačkog dekamerona’. Za sobom ne volim ostavljati nedovršen posao, pa se u ljeto ove, 2024 godine, vraćam sa ciljem da to konačno napravim. Situacija na blogu se u međuvremenu drastično promijenila. Stari su otišli, mladih nema, oni se bave manje sa Facebookom, a više sa Twitterom i Tik-Tokom. A dolaze i novi. Sa novelom ‘La Finestra’ (koja slijedi nakon ovog posta) iz ciklusa ‘Boca di Rossa’ Zagrebački dekamerom zapravo je dovršen. Pa je tako pred vama preko stotinu novela različitih tematika i žanrova. Novela o životu i njegovim strastima, jer to je na početku i na kraju onoga što nazivamo život i zbog čega zapravo i živimo. To je jedino što u životu imamo ako ga ne želimo uzalud živjeti. Sve ostalo je zapravo u funkciji toga.
Pročitao sam da priča, želi li biti dobra mora biti realna i logična. Iznenadit’ ćete se, ali sa time se ne slažem. Iskustvo uči nešto sasvim drugo. Priča prvenstveno treba biti zanimljiva i držati čitatelja prikovanog za stolicu, bez obzira na logiku ili na njen manjak. Da bi to bila, pisac mora u priči dati dio sebe, dio vlastitog života i događaja. To priči daje životnost. Treba dati to isto i od ljudi iz njegovog najbližeg kao i daljeg okruženja. Drugim riječima, pisac mora biti dobar promatrač. To priči daje 'štih' vremena u kojem živimo ili neki širi. Sve to treba dobro ispremiješati i prekrojiti da se, iako zapravo postoji, svaka sličnost sa stvarnošću čini isključeom. Pa tako pisac, kao dijete, sve to treba rastaviti na ‘lego' kockice i presložiti kockice u drugačiju strukturu. U nešto što nema, a zapravo ima veze sa stvarnošću. Pri tom spajati ozbiljno i smiješno, recimo ciljano ubacivati šalu i vic, možda malo gastronomije i ostalih poroka, sporta i svega ostalog što čini naš život. I sve u vezi sa sadržajem o kome piše.
Kao mali volio sam čitati. Baka je imala jednu prelijepu knjigu, ‘Priče iz Niebelunga’, napisane za djecu i štampane u NDH 1942. Nažalost, nakon bakine smrti u kaosu sakupljanja uspomena, knjiga je netragom nestala, a što mi je danas neobično krivo. Knjiga je bila fascinantna sa mnogobrojnim crtežima u boji koji ilustriraju događaje u iz priča. Bila je napisana goticom na hrvatskom jeziku, pa kako sam već znao čitati otac me naučio goticu. Bilo je to predškolsko doba. Knjigu sam ‘proučavao’ uvečer pred spavanje skrivajući se ispod debelog popluna kod bake u Slavonskom Brodu. Paralelno sa time u predškolsko i osnovnoškolsko doba čitao sam dječju literaturu: slikovnice, braću Grimm i sve ostalo, kasnije sam volio čitati i ‘priče iz klasične starine', znanstvenu fantastiku, a kao gimnazijalac i kasnije student, ozbiljnu literaturu. Nikada nisam volio čitati obaveznu lektiru, ali kako sam u to vrijeme u gradskoj knjižnici posuđivao knjige, čitao sam američku i njemačku književnost 20 stoljeća, pa me je ona u školi uvijek spašavala. Poslije sam počeo kupovati knjige, bio sam član u ono vrijeme ‘Kluba prijatelja knjige Mladost’. Pa tako danas što svojih, a što naslijeđenih od roditelja imam tri puna višemetarska biblitečna ormara (dao posebno raditi) sa knjigama koje u ovo vrijeme Interneta uglavnom sakupljaju prašinu, ali čime se ponosim. Sve sam ih pročitao, neke i po više puta.
Internet kao medij omogućuje da u priču koju na njemu objavljujemo ubacimo sliku, muziku i video. Sve njih kao neke ‘graničnike’ koji čitatelju pružaju zanimljivost i omogućuju da podugačke postove čitaju u dijelovima. Nitko danas nema toliko vremena, a ni volje da dugo sjedi pred ekranom laptopa. Pa sam tako bio među prvima koji je u svoje postove (novele) počeo ubacivati video glazbene brojeve koji po mom feelingu idu u skladu sa atmosferom priče. Svojedobno sam razmišljao o izdavanju knjige, ali sam odustao. Jednako za papirnati i za DVD medij. Za vlastito zadovoljstvo to bi si mogao priuštiti na osobni trošak, ali to nema smisla. Nemam ni vremena niti volje hodočastiti po prezentacijama za par slučajnih namjernika koji se, da prikrate vrijeme, smucaju po takvim eventima. Pitanje je i kakva bi publika čitala i kupovala knjigu odnosno, DVD. Mlade to ne zanima, a stari nemaju volje, novaca i kulturnih navika da čitaju knjige. Uglavnom. Pa se danas knjiga ionako više uglavnom ne čita, a ono što se konzumira, konzumira se na brzinu i površno, bez pravog uživanja u pisanoj riječi. Jer dobro napisana pisana riječ pobuđuje maštu koja je sastavni dio čitanja. Zato neka sve to ostane samo na Internetu, pa ostavio to bilo gdje. Za vlastito zadovoljstvo.
Tijekom svog blogiranja upoznao sam mnoge. Uz već spomenutu Danielu Trputec, tu je književnica i novinarka Tanja Belobrajdić i još poneko. Sa nekima, recimo sa Julijanom Adamović se zakačih, umišljena se uvrijedi kad joj dobronamjerno napisah istinu, šaljivu pjesmicu da ’tko ne zna dati i uvrijeđeno prima se za šalu od sebe izigrava pravu pravcatu budalu'. Od ostalih, posebno bih spomenuo Nadu Šagud, bakicu koje na žalost više nema, a koja je sa svojom Dragicom, mješankom princeze škotskog ovčara i bitange vucibatine, dolazila u obližnji park gdje smo izvoditi naše pse. Dok su se psi igrali i natjeravali mi vlasnici bi pili kavu i klafrali o svemu i svačemu. Bakica je bila dječji pisac i za knjigu ‘Zeleni pas’ dobila je godišnju nagradu. Za Marija Mekona znate, a ima tu i još poneko, da sada ne nabrajam. I da se razumijemo, ne smatram se nikakvim piscem. Pisanje mi je samo moj kad sam kod kuće i kojim kratim vrijeme, te upražnjavam večeri pisanjem umjesto smucanjem po barovima i tko zna gdje kad sam negdje na poslovnim putovanjima po inozemstvu. Iako su me zbog pisanja neki počeli smatrati piscem koji pod nickom anonimno piše na blogu, ja to nisam. Ja vam više dođem kao trubadur koji umjesto po gitari (koju zna svirati) tambura po tipkovnici. Danas više nitko ne koristi pisaću mašinu ili ne daj Bože, piše na ruke. Od profesionalnog pisanja se danas ne može živjeti. Premalo smo tržište. A većina onih koji se smatraju piscima su umišljeni pozeri. Napisali su pokoju pripovijetku, pa se smatraju piscima, pogotovo ako su članovi Društva hrvatskih književnika ili Hrvatskog društva književnika. Takozvani književni kritičari su pak priča za sebe. Umišljeni i nesposobni da sami napišu nešto zanimljivo što bi čitala publika, sebe prosuđuju kao ‘kulturne veličine’ i stavljaju se u ulogu suca. A nisu nitko i ništa. Postoje samo zato da bi prijatelji pisali o njima, a prijateljice ih na televiziji spominjale u vijestima iz kulture.
Toliko o meni i mom blogiranju, mom 'književnom’ projektu zvanom ‘Zagrebački dekameron’. Sve to više sa ciljem da ostane zabilježeno nego da to netko pročita. Ionako to nikoga ne zanima, a sve što je na blogu uglavnom svi prelete pogledom. Vrijeme je takvo da je površno i da se nema, ponekad i ne želi, imati vremena.
Bilježim se sa štovanjem,
Dalibor ili kako se ovdje predstavljam, Meštar Bocaccio
Post je objavljen 26.09.2024. u 19:52 sati.