Drugi tjedan će biti godinu dana od moje prve nezgode i operacije. Godinu dana idem na fizioterapiju i više sama nisam sigurna ima li to uopće smisla ili je tek mazanje očiju. Kako sam nakon iščašenja koljena kod kojeg je oštećena arterija i svi mogući ligamenti još i slomila istu nogu na dva mjesta, sad je ta druga nezgoda opravdanje da još uvijek ne mogu saviti nogu više od 90-100 stupnjeva, po stubama dolje idem stubu po stubu. Veliki napredak je da ne trebam štake ni hodalicu.
Sama sebi idem na kurčev kurac i najradje bi se zatukla jer oduvijek ne podnosim spore ljude. A sad se krećem brzinom kornjače a ne više Kornijevim korakom.
Ono što me najviše jebe je da mi nitko ne želi dati nikakvu prognozu kako će to ići dalje. Meni nije problem drkati se po terapijama kad bi znala konačni cilj, čak i ako uključuje ograničenja. Htjela bi samo znati koliko procenata prijašnjeg stanja mogu očekivati. Ovako mi se sve skupa počinje činiti besmisleno. Šta ako je sav trud na kraju zakurac? Onda je bolje odmah sve odjebati i ne trošiti bezveze vrijeme, svoje i terapeutovo.
Dvije godine života uzela mi je korona, jednu sad ova ozljeda. Imam 56 godina i roditelji su mi umrli oko 70. Dakle, statistički gledano, ako se i oporavim, onda taman da mogu zdrava pandrnuti. Pritom ću ostatak života provesti radeći kako bi imala pravo na penziju prije koje ću krepati i vježbajući jebene noge po teretanama i fizioterapeutima. Šta bi rekla moja pokojna mama: Jebeš život i življenje!
Post je objavljen 26.09.2024. u 09:48 sati.