Marketing
POŠTO METAR PSA?
POŠTO METAR PSA?
ILI MOJ ŽIVOT S PSIMA
Prvi pas u mojoj obitelji, bila je mala kratkodlaka kujica, crne boje, jazavčarka, Pakistanka.
Naime, izvjesno vrijeme živjeli smo u glavnom gradu pokrajine Punjab, Lahoreu, drugom pakistanskom gradu po veličini.
Lahore je lijep, interesantan grad i zaslužio bi svoj post, ali tema nam je mala jazavčarka.
Ima ona svoju priču, žalosnu, koja je ipak završila sretno.
Jedan od velikodostojnika dobio je na poklon štene.
Običaj je kao i kod nas, da se ljudima koji sve već imaju poklanjaju mali lijepi štenci, koji poslije završavaju tko zna gdje.
Novopećeni vlasnik psića je zapravo volio pse i imao svog ljubimca, pa je brigu o maloj pridošlici prepustio
svom domaru.
Domaru se dodatna obveza nije svidjela, pa se je iskaljivao na psu, i jednim udarcem noge izbio je psiću očnjak.
Nekako smo uspjeli dobiti traumatiziranog psa. Psić se je vremenom opravio. Po povratku u Zagreb doveli smo i psa.
Kujica imenom Ginny, letjela je avionom Lahore - Karachi - Rim - Zagreb, u posebnom drvenom koferu, uz brižno osoblje Lufthanse.
Neposredno prije povratka kući, u Lahoreu se je održavao “Horse and cattle show” izuzetno popularna izložba konja , dresura konja, izložba stoke i izložba pasa. Taj show održava se u kontinuitetu do danas.
Na tom showu gostuju zvučna imena. U moje doba bio je to/posljednji/ perzijski šah Reza Pahlavi, smijenjen od islamske revolucije i vjerskog vođe Homeinija.
Ne mogu preskočiti tužnu ljubavnu priču šaha i njegove supruge Soraye, smaragdnih očiju/po nekima najljepše žene 20 stoljeća/ koju je bio prisiljen ostaviti, jer mu nije mogla podariti nasljednika.
Od poznatih osoba za vrijeme mog boravka u Lahoreu, bio je i Jordanski kralj Husein.
Moj suprug i kolege, iz štosa, odlučili su psa odvesti na izložbu pasa 1970., a uz podsmijeh naše domaće zajednice.
Na izložbi, uz omiljene salukije, afganistanske hrtove i ostale znane pasmine, mala kujica dobila je tri medalje.Suprug je pazio da se ne vidi izbijeni zub peseka. Bila je najljepši pas prvi puta na izložbi, najljepši jazavčar/doduše jedini/ ali i najljepši ženski pas, dok je titulu najljepšeg muškog psa dobio bernardinac predsjednika Pakistana, generala Yahya Khana
/to su bedževi i srebrne zličice s logom showa, po jedan za svaku nagradu/
Nažalost, fotografija nema, jer smo neposredno nakon izložbe otputovali.
Vrijeme čini svoje. Nakon Ginny, iako smo donosili “odluke” nikad više, slijedili su drugi psi.
Nastavila se je tradicija jazavčara.
/AI generated/
Jazavčari su njemački lovački psi.
Moja obitelj se užasava lova, a svi naši psi izuzev jednog, kod običnog groma trče pod poplun.
Izuzetak je bio mali mužjak, koji je obožavao novogodišnji vatromet i kao pozivao “gledajte kako divno puca”
Danas imamo malu, simpatičnu, debeljuškastu proždljivu kujicu.
“Ona nije naš pas. Mi smo njeni ljudi”.
Ovo je parafraziran naslov knjige naše ugledne, nedavno preminule psihologinje i spisateljice prof.
Mirjane Krizmanić, koji glasi “O životinjama i njihovim ljudima.”
Sve je napisala što se je moglo napisati.
Sa puno nježnosti piše o ptičarki i dvije mačke s kojima je provela godine, uz napomenu da nam životinje oplemenjuju život bez obzira o kojoj vrsti se radi.
Može biti ribica, papigica, hrčak itd.
A psi? Koje su to plemenite životinje. Dresirani, spašavaju ljude u potresu, izgubljene, brinu i vode slijepe ljude, pomažu hendikepiranoj djeci, pomažu u poplavama, detektiraju droge i još bezbroj toga.
Naši kućni “obični” psi su naši bezuvjetni prijatelji.
Vole nas jesmo li stari ili mladi, zdravi ili bolesni, bogati ili siromašni, i nitko i nikad se tako ne veseli našem povratku kući.
Post je objavljen 16.09.2024. u 16:53 sati.