Tko nam je rekao da se trebamo skrivati iza osmjeha kad u srcu nosimo tugu, ljutnju, bol? Možemo tako neko vrijeme, no tuga, ljutnja, bol počne s vremenom pritiskati, jer istina želi na vidjelo. I ne samo ti osjećaji. Sve što smo spremili pod tepih. Nema smisla nabacivati lažne osmjehe koji se pretvore nekad i u one kisele, jer prisiljavamo sebe na nešto što uopće nije prirodno. Smatram da trebamo procesuirati svaki osjećaj u koji se obućemo, jer tek kad ga isprocesuiramo on izlapi i tada ima sve manje utjecaja. Je, osjet u početku zaista bude jako intenzivan, no ne kaže se bezveze da vrijeme liječi sve rane. Nije li bolje biti iskren sa samim sobom pa tako i pred drugima nego lažac? Mislimo li da ako sebe slažemo da će to postati istina? Hoće, samo do kad i pod koju cijenu?
Post je objavljen 12.09.2024. u 19:56 sati.