Svoj život, kad ga treba opisati, opisujem kao poznatu 'Tetris' igru - slažem i preslagujem dok mogu, grcam na kraju zatrpana problemima i nedovršenim obvezama... a onda resetiram igru i idem iznova.
Dok ide.
Davno smo ju nekad igrali, ne sjećam se više da li na nekom od mobitela, ili još na prvim računalima koje smo imali - Comodore i Atari.
Nedavno mi je mobitel, iznenada, ponudio sličnu igricu; nasmijala sam se i pitala je l' ja to trebam uzeti svoj život u svoje ruke, pa prihvatila i instalirala igru.
Nakon toliko godina - istovremeno i smiješno i još uvijek zanimljivo.
Od dvije ponuđene opcije, Clasic i Adventure, biram Adventure, a na ovu drugu odem povremeno kad me ova prva iznervira. A ona je za rušenje osobnih i inih rekorda.
Adventure nudi trofej na kraju, a levela je do njega stotinjak. Nije to tako ni strašno, reklo bi se, ali vrijeme je ograničeno na sedam dana. Dalje nema, mora se iznova.
U prvom tjednu sam dogurala do 27. levela, a kad se osvrnem na svoje godine... bome, nije ni ona bila laka. Al' dobro, malo koja tada mi je i bila.
Sad ne prolazim Isusove godine.
Već pet dana ni makac. Kad god pomislim da sam nešto uspjela, a muški (pomalo perverzni :O) glas mi kaže - Goood... - već u narednom trenutku u rukama imam samo neiskoristive/neuklapajuće dijelove.
No dobro... prekosutra je novi dan... proći ću ja to - još je cijeli ostatak života preda mnom.
***
Osuđeni silovatelj maloljetnice nastupio na Olimpijskim igrama...
Silovatelj pacijentice nastavio raditi u istoj bolnici...
Iako sestra kaže da nju više brinu žene koje su nam puno bliže, a koje oko nošenja hidžaba same znaju biti oštrije prema drugim ženama no što su to muškarci, ja sam ipak na rubu suza zbog Afganistana i najnovijih pravila koji se ženama u toj zemlji nameće... svega što im se oduzima.
***
Ona je redovna studentica jednog fakulteta koja sve ispite 'čisti' na vrijeme. Na trećoj godini ostaje još jedan... i njega ne prolazi. Malo je u šoku zbog glupo izgubljene godine, pogotovo zato što je sigurna kako je sve naučila, no kad se pribrala našla je posao kako bi roditeljima olakšala financijsku situaciju, da joj ne bude dosadno upisala/dopisala još neke predmete... i nastavila.
Osam puta je izlazila na ispit... i jedva prošla, kad je već očajna mislila da pada i ovu godinu.
Profesor koji ju je toliko puta rušio nikada nije pojasnio zašto to radi, a ona nije znala kome bi se požalila jer bi u komisiji sjedili... ne znam - njegov najbolji prijatelj, ženin rođak, ljubavnica...
Na posljednjem ispitu on je propustio prijaviti komisiju pa je bila koja je bila... a on ponovno htio rušiti. No ovaj put se javila jedna žena koja je pitala čemu to, jer ona ne vidi nikakav razlog za neprolazak.
Da nije odgovorila naaa...
Da nije to ni pitao, reče ona.
I nakon još nekoliko pitanja, na koje je, jasno, znala sve odgovore... studentica konačno prolazi. No s teškim iskustvom proživljavanja nečije demonstracije moći.
Zamislite na što bi svijet ličio kada bi svi tako postupali...
A samo jedan glas je ponekad dovoljan da se to ne dogodi.
Use, nase i podase... još uvijek nam je to nekako najdraža izreka, i ne zanima nas ništa izvan nje, sve dok se, u nekoj sasvim drugoj ulozi, izvan nje jednom sami ne nađemo.
Do tada smo nesvjesni da se u istoj toj ulozi mogu naći, i nečiju pomoć mogu zatrebati i naši: roditelji, brat, sestra, djevojka... a netko će ih rušiti - samo zato što to može, i jer nitko ništa nije rekao...
Post je objavljen 04.09.2024. u 12:26 sati.