Pregled posta

Brzina

Od prošle nedjelje opet plivam a prije par dana sam se prvi put nakon nezgode usudila vježbati na pokretnoj traci.
Strahovi koji se uvuku u kosti zajebanija su stvar od bilo kojeg uganuća ili loma. Kod svakog koraka bez pomagala u podsvjesti se vrti scenarij u kojem padam i opet sam u bolnici.
No, svi kažu da je to normalno nakon onoga što mi se izdogadjalo i da SAMO (uf, nije to samo nego SVE!) trebam vratiti sigurnost u samu sebe.

No da skratim priču, ionako nikoga ne zanima, ovo je samo za moju statistiku.
Za odhodati 200 m treba mi ca. 10 minuta, što je brzina od 1,2 km/h.
1000 m otplivam za nekih pola sata, dakle u vodi sam skoro 2x brža nego na kopnu.



Nakon što smo muž i ja prvog dana otplivali svoje staze (btw, sve uz ovakvu nogu sam brža od njega) idemo mi prema izlazu, Ištvan vuče torbe a ja 2 metra iza njega na štakama, kad me zaustavi lik koji je cijelo vrijeme plivao u istoj stazi i stalno smo se mimoilazili, pa kaže: U vodi ne bi čovjek rekao, da ste ozlijedjeni, brži ste nego vani!
To je izgleda bila neka isprika za to da mi se stalno gurao u istu liniju, drugi put će paziti da me ne udari. Barem se nadam.
Ištvan me naravno sad zajebava da će me sada ovako raštimanu ganjati penzići s bazena (ovaj koji me je zaustavio nije baš prva mladost ).
Sa kompresijskom čarapom i štakama taman bi mi pasao jedan koji okolo ide sa rolatorom, imali bi puno zajedničkih tema.



Kod nas osobno inače ništa nova.
Radim već četvrti tjedan, smršavila sam 7 kg metodom intervalnog posta, što je otprilike kilogram na tjedan (još jedan podatak za osobnu statistiku).
Unutar 8 sati jedem, ostalih 16 pokušavam ne misliti na hranu :)
Zasad funkcionira a dokad će ne zna se.

Vježbam puno intenzivnije nego nakon prve ozljede, iako sam vrlo skeptična u odnosu na vjerojatnost da je vježbanjem moguće uspostaviti stanje kakvo je bilo prije.
Doktori i terapeuti stalno ponavljaju da treba vremena ali isto tako napominju da nitko ne može predvidjeti kako će se sve skupa dalje razvijati.
Dakle, ne nude mi nikakvu barem i lažnu nadu na koju se mogu uloviti.
Ne volim lažne nade ali ovdje bi baš ta bila neki cilj koji pokušavam dostići i dalo bi se matematički vrednovati koliko mi je uspjelo.
Ovako, nemam pojma da li sam na dobrom putu ili ne i koliko daleko je zid te slijepe ulice nakon kojeg nema dalje.

No kada kažem da ne vjerujem u boljitak i da će biti najbolje prihvatiti ograničenja, onda počnu kenjati kako tako ne smijem razmišljati.
Zaključak je znači da moram vjerovati bez pokrića u nešto za što nema konkretnog dokaza da bi se moglo ostvariti.
Dakle, Houston, imamo problem, veliki problem.

Terapeuti tvrde da je sve stvar snage i da je u svemu najvažnije jačati mišiće.
Ja pak razmišljam inženjerski i uvjerena sam da je geometrijski nemoguće doseći 120 stupnjeva bez da nešto u koljenu (opet) ne pukne.
A prije prve nezgode mogla sam savinuti nogu odokativno 160 stupnjeva, iliti mogla sam sama sebi dati vritnjak.



Oko te točke vrti se rasprava sa fizioterapeutima već od samog početka.
Dosada je ta priča o snazi bila nešto što nikako nisam shvaćala, dok mi konačno prije par tjedana jedna od fizioterapeutkinja nije uzela nogu i pasivno je savila skoro do 140 stupnjeva. I kaže: ako ide pasivno, onda problem nije geometrijski i vježbom možemo jednom polako doći do cilja.
To me malo ohrabrilo (ne za dugo, opet sam u kurcu).

Kad me uhvati malodušje i tvrdim da sve skupa nema smisla jer ću ostati invalidna, Ištvan mi kaže: Ajde ne seri, ti si pantagana, mrcina zajebana, jaka si ko konj, vježbaj i ne zajebavaj! Kakvo odustajanje, sjeti se malo tvoje babe i šta je sve prošla.
Tako sam se sjetila kako je pokojna baba sa sedamseset i pet slomila kost u ramenu.
Ortoped je tvrdio da neće više nikada moći dignuti ruku više od kakvih desetak stupnjeva.
No svejedno joj je objasnio kakvu vježbu treba raditi.
Tri serije po 20 puta.
Baba je od te 3 serije napravila najmanje 300 ponavljanja dnevno.
Kad je doktor slijedeći put došao u posjetu baba je dizala ruku više od prosječnog bivšeg pripadnika Adolfove mladeži.
Sad svaki put kad pomislim kako su sve te vježbe zakurac i gubljenje vremena, sjetim se babe kako salutira pred ortopedom, dok ovaj ne može od čuda.



No čini se da je baba bila jebeniji igrač od mene.
Ponavljanje vježbe za nogu 300 puta dovelo je do toga da me je ukočilo u križima.
Sad radim samo još 200 ponavljanja te jedne vježbe.
I onih par drugih par isto tako.

Dobra stvar svega skupa je da nemam vremena visiti na blogu.
Pogledam sporadično jel ima šta novoga (nema) ili zanimljivoga (i po tom pitanju vlada dosada i kronični deficit).
Komentiram samo na rijetke petke, uglavnom napišem komentar i onda ga izbrišem.

Druga dobra strana cjelokupnog cirkusa je da nemam ni vremena pratiti aktualna dogadjanja u zemlji (jednoj, drugoj a ni trećoj).
Kad na televiziji ili u drugim medijima krene rasprava o tome treba li zabraniti nošenje noža sa sobom, tražim sjekiru da razbijem televizor.
To će stvarno spriječiti ove koji ih svako malo izvuku nasred ulice i pokose par prolaznika. Kad mi neki od njih pridje a ja ću izvadit metar i reć mu: Sori, čekaj da izmjerim dužinu oštrice, onda me tek možeš klat.
Na sreću za televizor (rekla bi moja pokojna baba: pozna gazda svoje ljude) nemamo sjekire.
Baciti ga kroz prozor nije baš lako.
A i mogla ni pogoditi Heinza ispod balkona.
Ali tko će onda njurgati po kući i stalno se na nešto žaliti?



Dok pišem ovaj post (a tome je već više od tjedan dana), brzina na pokretnoj traci se povećala i sada sam na 280 m u 10 minuta.
Preporučenih dnevnih 10000 koraka iznosi nekih 8 kilometara.
Ovim tempom za to bi trebala hodati nešto manje od 286 minuta iliti 4,76 sati, što je otprilike 1,9 sati manje nego bi za to trebala u ponedjeljak.

U svemu skupa Ištvan me jebeno motovira, trebao bi od toga napraviti biznis.
Evo na primjer razgovor od jutros...
Ištvan: Znaš ona ženska iz fitness kluba koja te je tješila kad si slomila nogu...
Šepava Berta: Da i šta je sa njom?
Ištvan: Ona je tamo personalna trenerica. I ne radi uopće sa nekim mladim 3,14159čkama, trebala bi ti uzet par sati kod nje.
Šepava Berta: Zato jer sam šepavi ružni stari nosorog, s kakvima ona radi?
Ištvan (koluta očima)



(nastavlja se a možda i ne, nebitno)

P.S. evo nemam pojma ni jel ovaj u medjuvremenu i sam alpski Srbin u medjuvremenu pandrknuo ili ne, ali bez obzira na političko opredjeljenje (barem je pošten sam do sebe i ne pjeva o tome tko nas bre zavadi) ova paše na moje trenutno raspoloženje ko šaka na oko:



Otvorila mi matora
Sa licem aligatora
I rekla mi: "Ej, pa to sam ja"











Post je objavljen 02.09.2024. u 11:41 sati.