Marketing
SAKSOFONIST
Saksofonist
O kako sam samo bio velik kada sam saksofonistu pred nosom pokupio žensku. Poznavali smo se površno, ugledao sam je u kavani Beograd, sjedi sama — valjda nekoga čeka, prišao sam, sjeo, gledao je mazno, prodavao budzašto plavooke poglede, govorio besmislene, a pametne riječi, ljubio je na razdaljinu i postao njezin mladić. Trom i debeljuškast, lišen svake filmske privlačnosti, ostavio sam ga pustog, onako visokog, ispijenog i naočitog, istina, malo nesigurnog u komunikaciji, šutljivog uvijek, osim kada ima saksofon u rukama. Rasturao je po sarajevskim klubovima, obarao curice s nogu, bio tiha čežnja dobrih udavača, ali je, eto, riječi odveć cijenio, ili ih se plašio, te nije stizao na pravi način i u prave uši šapnuti nešto o svojoj veličini.
Ona i ja smo zaljubljeno šetali korzom, pristojno bih ga pozdravljao, on je odgovarao uljudno, a njoj je uvijek bilo malo neugodno. Zahtijevala je da izbjegavamo te ulice i ta mjesta, da se zavlačimo negdje gdje njega nema. Pristajao sam, pun gordosti i razumijevanja, o njemu govorio uvijek lijepo, ali ne bez ironije i prigovora na dikciju. Da ne bih bio uhvaćen u ljubomori, priznavao sam kako duboko patim što ne znam svirati saksofon.
U teškim i mutnim vremenima postavljao sam se čvrsto. Moje su riječi pogađale kao meci snajperista, govorio sam joj, bez zrnca sumnje, o ljepoti žrtvovanja, o golorukom jurišu na četnike još prije nego što su se ovi i pojavili. Htio sam biti veliki, ne samo u odnosu na predratni big bang, nego i u odnosu na njega, na njegov saksofon, koji je, eto, u vremenima partijskih sjednica i jasno izgovorenih, a ipak dalekih prijetnji postao manje važan. Saksofonista sam pobijedio na samome početku, ali sam imao potrebu pobjeđivati ga svaki dan. Govorio sam joj o upoznavanju s predsjednikom države, šaptao na uho informacije koje će postati javne tek za sedam dana, a sve da bih njega i njegov srebrni zvuk učinio što manjim i neznatnijim.
Rat sam dočekao prezirući taj saksofon. Tip je ipak bio Srbin i moglo se očekivati da će, kada dođe za to čas, nestati iz grada i pojaviti se na Palama, sa saksofonom ili bez njega, i time potvrditi kako je njezin izbor bio pravi i kako pozitivci u ovome filmu ne moraju biti ljepotani niti negativci imaju izgledati kao gadovi. No on nije odlazio. Viđao sam ga u gradu, onako izvijenog i šutljivog, pozdravljao ga s još većom srdačnošću jer, zaboga, valjalo je pokazati kako znaš i u najcrnjim vremenima biti razborit i razlikovati one koji pucaju od onih koji sviraju.
A onda je došlo petnaestak najcrnjih i najžešćih dana kada od silnih granata nisam promaljao nos iz podruma. Na koncu sam izašao, ali njega više nije bilo vani. Prestao sam vremenom i misliti na srebrnog svirača, valjda zato što je ona otišla iz grada, i postao sam samome sebi najvažniji. I dalje sam, naravno, kada nije pucalo, glasno govorio, grmio glasom pravednika i pozivao sve da čine što i ja. Lajao sam, u duši prepun straha, pitajući se slušaju li oni gore, ne bogovi nego oni za topovima, ovo što ja brbljam. I, ako slušaju, hoće li im jednoga dana dosaditi, hoće li me naciljati i smaknuti u pola riječi.
I kada je strah postao prevelik, a moje tirade više nije imao tko da sluša, odlučio sam klisnuti. Nestati iz grada, koji više nije izgledao onako kao kad sam u kavani Beograd obljubio svoju već bivšu djevojku. Odletio sam van s tisuću opravdanja na usnama i još više objašnjenja u glavi, stigao u mirni i tihi svijet, među nove djevojke i njihove saksofoniste, da počnem priču ispočetka.
Nakon nekog vremena došao sam do sarajevskih novina i na pretposljednjoj, nebeskoj stranici pročitao da se moj saksofonist, braneći grad, preselio na onaj svijet. Nije ni čudo da je stradao, onako visok i mekih prstiju nije bio za pušku. Za razliku od mene koji sam svijet uvjerio u svoju važnost, a kažiprst mi je debeo, ružan i nakrivljen, kao na reklami za mitraljez. No ja sam znao govoriti, a saksofonist, eto, nije. Ništa mu više ne može pomoći, izgubio je dvije bitke u svome životu, onu za žensko srce i onu za život. Uvijek je, tako ispada, osjećao više i bolje, bio jači i tvrđi, ali to nije znao reći.
Saksofonisti ne pišu povijest, oni sviraju. Neizgovorene riječi čine tišinu u čijoj blagosti, nakon blebetanja i ratova, preživjeli u dobru i zlu mirno spavaju.
Miljenko Jergović, Sarajevski Marlboro (priče), Zagreb 1994.
Post je objavljen 21.08.2024. u 21:25 sati.