Od vrućine nisam sposobna razmišljati bistro, a kamo li raspravljati ili se svađati.
Kroz dane plivam, plešem, lelujam, a koncentrirana sam jedino na poslu.
Jučer sam cijeli dan radila samo jedan spis.
Ispravljam nečiju grešku. Najprije sam nosila predmet načelniku
da ga pretereti kolegici koja je zglajzala.
- Daj, kad si ga već proučila, ti ga napravi, rekao je.
Mogla sam lako reći ne.
Ko otpuhnuti dim, pucnuti prstom, podići papirić s poda, mahnut patkama u suton.
Mogla sam, bez zamjeranja.
Al nisam, jer predmet je izazov, traži puno kombinatorike i razmišljanja.
A to mi sada treba da ne razmišljam o stvarima koje se ne daju promijeniti.
I kojima podjednako ne govorim ne, pa overthinkam bez izlaza.
Sinoć sam prije spavanja čitala o anđelima koji nam dolaze u raznim oblicima.
O njihovim hijerarhijskim redovima koji nisu hijerarhijski.
I o njihovoj prekrasnoj prirodi.
Zaspala sam pokušavajući se sjetiti kako se ono zove moj.
Možda ime i nije važno.
Tek ta jednostavna razdraganost susreta i njegovo/njeno pitanje:
- Konačno, gdje si bila do sad ? ( bez zamjeranja, samo iskreno veselje )
I moja uplašenost jer, tu je, vidi, stvar ipak funkcionira.
I to lako kao otpuhnuti dim, pucnuti prstom, podići papirić s poda, mahnut patkama u suton.
Post je objavljen 21.08.2024. u 08:21 sati.