Marketing
Mural, 19. kolovoza dvajst četvrte
Veći sam dio vremena mokra kao upravo ispod tuša. Znam da smo svi, al pišem o sebi.
Zamišljam da mi se zbog toga hidratizira koža i tako sporije stari.
Svjetlucaju mi ruke i čelo u tisuću malih kapljica muke, samoće, brige, straha,
ali i proživljene radosti i ljubavi.
Zamišljam kako mi se šire krvne žile i tako ne dopuštaju tlaku da raste u opasne visine.
To znojenje i ta vrućina tako me čine zdravijom.
Kada se sasvim ugasi sunce, otvaram prozore širom, s pogledom na mjesec, nebo, park i ružan zid susjedne zgrade,
za koji sam sanjarila kako ću postići od Grada da se napravi neki lijepi mural.
Na tom bi muralu trebalo pisati nešto lijepo i poticajno, ili biti neka lijepa slika, kako to s muralima obično bude.
Slika djevojke kakva sam bila, žene kakva želim biti, ili naprosto crtež bilo kakav, oči koje namiguju, ruke koje grle, bilo kakav crtež
koji bi bio ljepši i poticajniji od ružnog sivog zida zgrade pod mojim prozorom.
Nisam sama. Imam dvije papige, sjećate se, Roka i Cicibelu, za koje se vremenom pokazalo kako su dvije cure koje se vole.
Uredno nesu osam jaja koja ostaju prazna, a ja onda prazna jaja nakon nekog vremena izvadim iz gnijezda da im ne rade gužvu.
Sa mnom su već preko godinu dana, poznaju moj glas, javljaju se kada ulazim u stan, umilno i kreštavo u isti mah.
Ujutro me bude za posao ukoliko prespavam alarm mobitela.
Ne dopuštaju, tjeraju me da nastavim hodati, samo hodati dalje i dalje.
Jučer sam mu vidjela oči, vidjela sam mu usta, vidjela sam mu prste na rukama i to je bilo dovoljno da mi počne titrati lijevo oko.
Kada sam nakon toga u nekom lijepom restoranu popila rakiju od zlatne kajsije, titranje je prestalo, pa sam bila sretna.
U zgradi s ružnim zidom živi neki mladi čovjek, koji me često vidi kako u grudnjaku dižem rolete u sumrak.
Vidi me jer me ne može ne vidjeti, u istoj su nam ravnini prozori. Grudnjak nije opasan, mislim si. Ljubičast je i puna čipka.
Baš ništa provokativniji od gornjeg dijela badića.
Možda me vidi i kako spavam, grlim jastuk, ljubim pokrivač, kako se okrećem nemirna, neispavana, bez sna i spokoja.
E, to bi već moglo biti provokativno.
Napraviti ću nekoliko crteža, koja bi mogla krasiti taj ružan sivi zid susjedne zgrade pod mojim prozorom.
Zamišljam kako bi izgledalo da meni, u ljubičastom i punom čipke grudnjaku, na ogromnim ljestvama, dozvole da nacrtam taj mural.
Ta me misao baš zabavlja. Imam sliku.
Kao i želja da učim talijanski i prestanem pušiti.
Post je objavljen 19.08.2024. u 12:51 sati.