Uvijek prije izbora krene sezona lova na Ustaše, pa se i kod nas na blogu ljubitelji Đoleta i Noleta uznemire, jer eto napokon imaju povod za opravdat činjenicu da ovu zemlju jednostavno ne vole.
Nije lako živjeti u zemlji koju ne doživljavaš svojom, i jednostavno je ne voliš, vjerujte mi na riječ ja sam dvadeset pet godina živio u takvoj, i nitko tako kao ja ne razumije naše vrhunske intelektualce i lovce na ustaše.
Niko meni nije smetao da se osjećam Jugoslovenom, kao što nitko ne smeta intelektualcima i harmonikašicama da se osjećaju Hrvatima, ali eto mi nismo htjeli, ja nisam volio Jugoslaviju, oni ne vole Hrvatsku i nema tu pomoći.
Inače ja u ovih skoro šezdeset godina nisam susreo ustašu, bilo je doduše šupaka koji su onomad kad se ratovalo, daleko od rovova paradirali u pancirkama zakićeni bombama, koji sada vjerojatno ratuju velikim slovima ispisanim Za dom spremni, po enternetima, ali ne sjećam se da sam nekad susreo ustašu pa bi ako ovdje ima neki volio da mi se javi.
Uvjet je naravno da nije kreten, jer zna se da s kretenima ne razgovaram.
Inače da te imaginarne ustaše u potpunosti nestanu, to bi dotuklo Milorada etnotajkuna, jer kakvog bi smisla imalo postojanje stranke koju je osnovao osuđeni ratni zločinac, i drugih praonica love.
Pogodilo bi to i naše ljubitelje svega progresivnog jer bi njihova potreba da ne vole zemlju u kojoj žive postala besmislena.
Najgore od svega je što neki tu svoju bolesnu potrebu za nevoljenjem prenose na djecu, umjesto da im dopuste da budu sve što žele, pa makar htjeli biti Hrvati, jer tko bi normalan želio da mu dijete ne voli zemlju u kojoj živi.
Post je objavljen 10.08.2024. u 21:19 sati.