To prvo ljeto kako si otišao,
na radiju su u satima sumraka
svirale neke stare stvari
na koje smo trebali plesati
preostalih godina naših života,
smrdilo je smeće:
užaren je zrak od tjedan dana alarmantnog toplotnog vala
donosio teške smradove truleži i samoće.
Kažu, iz tuge se ponajbolje piše.
Htjele nehtjele
cijede se riječi iz čovjeka
ko iz prezrele rajčice onaj gust i ljepljiv sok,
koji će poput krvi natopiti žednu zemlju,
prazan list papira,
lice natečeno od suza.
Al moja je tuga bila teški šljunak koji se ne ispire natipkanim riječima,
već samo kažiprstom i palcem, iz ramena, da boli.
Težak fizički rad.
To prvo ljeto, pred tvoj rođendan koji nećeš proslaviti,
taj kolovoz ošamućen od vrućine,
izudaran pljuskovima,
šokiran munjama koje paraju nebo
ko tanku svilenkastu podsuknju,
ličilo je na zapušten vrt koji smo prestali zalijevati,
pa su plodove počeli jesti mravi.
Kad Dedić kaže "š" u " Dušo moja ",
zakotrljaš mi se živ iz tog radija,
živ da te mogu podragati,
i reći,
gle, bit ću dobro,
proći će ovo, ko sve što prolazi,
samo da izbacim tu šutu tešku i nikome potrebnu,
na jedan, dva, tri
pa iz ramena.
Post je objavljen 10.08.2024. u 16:46 sati.