- Bako, da li paukovi grizu?, pita najstariji.
Tonem u san, pa ne mislim otkud sad to pitanje.
I kažem kako je.
- Pikaju. Neki samo. Zločesti. Boli i natekne. Pa svrbi i peče.
Pitanje nije bilo retoričko.
On onda uzima partviš i kao ubija pauka, premda donosi sreću
( kažu).
Nije ga ubio i pauk sad pada na donji krevet, od mlađeg.
Kukulele! Ovaj trči s kompletnom posteljinom mami i tati.
Čujem ga di viče.
- Baka je rekla da pikaaaa, da boliiii, evo ga sad u krevetu mi jeeeee...
Priđem krevetu Najstarijeg.
Smješkamo se u mraku.
- Znaš, nije to ništa opasno, ne boj se još i ti sad. Da je opasno, ne bi ti dozvolila da tu spavaš, vjeruj mi..
( te riječi tako su mi poznate, to drago, treperavo i potpuno predanje i povjerenje u Nekoga, koji zna, bolje zna, i ne bi dao, sigurno ne bi dao, da je opasno..to je sve što se od nas kao djece traži..)
- Znam, ne bojim se, kaže. Vjerujem ti.
Vjerujem ti.
Ti. Vjerujem Ti.
Da tako voljeti nije opasno
I da mi ti ne bi dozvolio
Da je
Post je objavljen 07.08.2024. u 06:41 sati.