Marketing
1967
On (pomiče stvari sa kauča u dnevnom na kojem još uvijek spavam jer ne mogu u spavaću po stubama): Ovdje čovjek više nema kamo sjest!
Ona: Najbolje će biti da me strpate u lampu, ko duha iz Aladina, pa ju samo pogladite kad ogladnite!
On (uvaljuje se na kauč, nakon što je pomaknuo nepotrebne jastuke i pali neko staro stanje od filma sa Lee Marvinom): Konačno da i ja malo legnem!
Ona: Opet ti sa tim tvojim mrtvacima, šta je tako teško naći neki film sa živućim glumcima, bez te živcirajuće muzike i frizura iz kasnih šezdesetih?
On: Ali to su klasici!
Ona: I onda nije tog vraga dosta nego je još sinkronizirani na njemački. Katastrofa.
On: Baš da vidim kad je snimljeno. 1967!
Ona: Da te godine nije bilo, sve bi bilo lakše.
On: Pa onda se ja ne bi rodio!
Ona: Da. A mene ne bi ni napravili i sad ne bi morala gledati ovo sranje.
On: Tog ljeta baš šteta.
On (vraća se iz fitness kluba, dan prvi): Si znala ti da može koljeno izletit van na onoj spravi za istezanje ako je krivo namjestiš?
Ona: Meni ne treba nikakva sprava da mi izleti koljeno. Plus da sam u tom klubu slomila nogu. Jebo te fitness klub da te jebo! Da sam išla plivat ništa se ne bi desilo.
On: Možda bi se utopila. Ili bi te uz onakvo loše vrijeme pogodio grom usred bazena. Nije kriv fitness klub, sama si ljosnula.
Ona: Svejedno nije solidarno da ti i dalje odlaziš tamo. Sigurno ima kakvih mladih 3,14159čki tamo.
On: Meni se prije čini da je veća vjerojatnost da me zaprosi kakav topli brat.
On (vraća se iz fitness kluba, dan drugi): Ne bi vjerovala koga sam upoznao na fitnessu!
Ona: Stvarno sam radoznala?!
On: Nekog starog Francuza, zove se Iv (Yves).
Ona: Kakvo je to ime, I?
On: Ne I nego Iv.
Ona: Da i šta s njim?
On: Iv ima 70 godina i ovako (pokazuje do ramena) dugu kosu
Ona: Ja se na tvom mjestu za svaki slučaj ne bi saginjala
On: Reko sam mu da mi se žena slomila tu u klubu, da ne bude neke zabune.
Ona: To ne mora ništa značit, vidi Ralf0a Schumachera.
On: Ali ni to nije sve. Jučer mi je na poslu jedan kupac napomenuo kako me vido u fitness klubu.
Ona: Pa ti si izgleda stvarno popularan medju tom gerijatrijom.
On: Ne bi vjerovala ali tamo vježba više starudije nego mladih. I stvarno imam osjećaj da barem polovicu ne zanima suprotni spol.
Ona: Bit će najbolje da ti kupimo tajice u stilu Freddie Mercuryja, da se bolje uklopiš u ekipu.
On: U svakom slučaju, saunu ću zaobilaziti u velikom krugu.
***
Pričam neki dan sestri da mi se u kosti uvukao strah od običnog hodanja.
Strah od koraka.
Kaže mi ona na to: Moraš se toga osloboditi, strah je imaginaran.
Od te imaginacije iza mene su tri operacije u 9 mjeseci.
Od stvari koje su gotovo nemoguće, po drugi put u 9 mjeseci učim ponovno hodati.
Kako se onda osloboditi takvog straha?
U medjuvremenu uspjevam otići po stubama gore i dolje bez pauza na podestima.
Krenula sam ponovno sa fizioterapijom i od jučer mogu ponovno voziti sobni bicikl, što je nakon prve ozljede bilo moguće tek nakon skoro 3 mjeseca.
Jučer sam prvi put ponovno vježbala i na spravama.
Plivati bi već mogla ali čekam sa odbacim štake, s njima je prekomplicirano.
Ne plivati nego kretati se izvan bazena :)
Sve u svemu trebala bi biti zadovoljna napretkom.
Kost dobro zarasta, mogu povećati opterećenja sa 20 kg na polovicu težine a za desetak dana smijem i potpuno opteretiti nogu.
No strah od pogrešnog koraka koji će me ponovno vratiti na početak je postao stalni pratilac.
Vjerojatnost da se dogodi nezgoda kakva mi se dogodila u listopadu je manja od zgoditka na lotu.
Negativno u cijeloj priči djelomično neutralizira činjenica da su mi uspjeli spasiti nogu. Većina onih sretnika koji dožive tu vrstu zgoditka na lotu (oko 90%) nije te sreće.
No vjerojatnost da 9 mjeseci kasnije ponovno ozlijediš istu nogu je opet negdje na nivou one listopadske lutrije.
Pitam se što je slijedeće?
Po jednoj strani razmišljam kako je puno bolje da se sve to dogadja meni nego nekom od mojih još preostalih četvero članova obitelji.
Po drugoj ne znam kako odbaciti strah da se sve skupa ne ponovi.
S doktorom i šefom sam dogovorila povratak na posao sredinom kolovoza.
Za početak par tjedana home office-a a dalje ćemo vidit.
Zapravo je i bolje vratiti se poslu, tako uz posao, fizioterapiju i plivanje neću imati vremena za razmišljanje.
Blago budalama, tralalala.
Post je objavljen 26.07.2024. u 13:18 sati.