Budim se ponekad tako i planiram svoj dan, sjetim se onda tih nekih ljudi pa razmišljam kako oni počinju dan, ne znam zašto, na pamet mi obično padne Tom Yorke, pa ga zamišljam onako krmeljavoga i čupavog, razmišlja hoće li danas prati bijelu ili tamnu robu, kada će pustiti suđericu i je li vrijeme za usisavanje prije negoli uđe u svoj studio pa napravi tamo neku dubokoumnu srcedrapajuću melodiju za visokoumne vonabi intelektualce a sljedbenike njegovih tekovina. Yes, sure.
Osobno, nisam kompozitor, nemam studio, imam komadičak stola u dnevnom boravku, vonabi studio za dizajn kao što ime obrta mi želi se izraziti, ali nemam vremena, potrošim se tamo negdje na gerijatrijskom majčinstvu, suđericama, mrvicama i razdvajanju tamnog od svijetlog, današnje mlađahne generacije ne gube vrijeme ni energiju na razdvajanje, oni to samo utrpaju i pritisnu neki tamo gumb, prvorođeni je prijestolonasljednik odrastao već, živi sa curom i sve su mu majice sive, kaže da samo ja to nešto razdvajam, a oni ne. Današnje mlade generacije trebale bi mi uskoro biti ciljna skupina u vizualnim komunikacijama, a jedva razlikuju crno od bijeloga, ne da im se. I meni sve manje. Ipak, imamo nešto zajedničko, ne peglamo, osim, osim ja one košulje za Čovjeka koji radi u instituciji pa mora biti reprezentativan, još uvijek.
Inače, propustila sam ovaj vikend naći se sa svojom osnovnoškolskom generacijom, jbg kad žive usred najturističkijeg središta pa se našli nalaziti usred subote. Sve to jer se jedan Srbin usudio vratiti u svoj osnovnoškolski grad prvi puta nakon rata. Pa onda ljubav, bratstvo, jedinstvo, veselje i suze radosnice, slali su nam slike svima putem viberova, užasnuli me prizori predimenzioniranih i podbuhlih žena pokleklih pred napadima života i menopauze, i muškaraca napetih trbuha, bijelih kao oni pobrašnjeni vuk koji je glumio mamu kozlićima, morala sam im pisati kako su lijepi, papir svašta trpi a ekran još više, blog je srećom odavna prestao biti popularno mjesto, jedino se tu mogu izjadati, onako, iskreno, nitko me ne pozna, konobarice šuti, molim, hvala.
Osim toga, sve je po starom, poslovično mi sve zapinje, još uvijek tražim sebe i stolkam druge u bijegu od sebe, da, ja sam opaka stolkerica, a muš mi je opaki lajavac i svima redom prepričava kako zahvaljujući meni zna sve o njima, ljudi me i inače nisu baš gotivili, sad će valjda još manje, ne smeta, kao prava stolkerica rođeni sam introvert, a za ironiju sudbine rodila sam si knjiški primjer ekstraverta, negdje se netko gore opako dobro zabavlja gledajući ove naše cirkuse, tko zna jel ga ima i je li žena ili samo samostvoreni stolker, introvert. Nedefinirani.
Post je objavljen 22.07.2024. u 18:07 sati.