Kad bi me netko pitao koju boju očiju mi ima dijete,
mogla bih samo reći - Ne znam.
Mogu reć da nema smeđe,
i sigurno nisu plave.
Neki kažu da su zelene,
al niti jedna od dvadesetak nijansi zelene što ih znam nije u očima mog djeteta,
pa ih baš ne uzimam za ozbiljno.
Ima semđu mrlju iznad zjenice desnog oka,
tamni rub oko šarenica,
i to je otprilike to.
Doduše, do godine dana se boja formira,
pa ćemo vidjeti što će bit za tri mjeseca,
al moje proročanstvo da ću roditi smeđeoko dijete je očito bio ćorak.
Mislila sam si,
ne mogu fulat,
jedno plavoko je već tu,
vjerojatnosti su na mojoj strani!
Figu.
Reče recesivno svojstvo
Dolje tiranija smeđe,
nećemo više pod čizmom dominantnog svojstva biti!
Pa se sad pomalo pitam tko je tu koga varao u lozi
muževoj,
jer njegovi su roditelji smeđeoki.
Kod mene je mama sivih očiju,
brat ima plave,
otac neku divlju mješavinu jantarno žute,
smeđe i zelenih naznaka,
samo jedna baka smeđooka.
Navodno je mužev djed s mamine strane imao zelene,
al tog čovjeka ja upoznala nisam,
živ je još,
isto navodno,
al ostavio kćer i nema kontakta,
iako žive relativno blizu.
Sumnjivo.
Malo Šaro je sada Veliko Šareno,
i dalje dramatična petarda u guzici,
završila prvi razred,
a mala je Vesela beba,
osmjehuje se puno, često i svakome,
rijetko plače,
i to samo s razlogom,
kaže moja šefica da će biti pametna,
jer pametno gleda.
Koja majka u to ne bi povjerovala!
Pomalo hvatam konce prošlog života,
al samo one važne,
sve ostalo otpada kao mrtve stanice kože,
jer velike promjene,
a rođenje djeteta je velika promjena,
ima takav učinak.
Nakon godinu i tri mjeseca sam opet bila u lovu,
opet pišem,
nešto i crtam, slikam,
sve na kapaljku,
al ipak,
sve se broji,
sve se računa,
Nulla dies sine linea!
Post je objavljen 17.07.2024. u 10:25 sati.