Šutnju nevjerice prekidao je samo vjetar.
Bol nam se cijedila iz sredine prsa,
Suzama smo pustili na volju.
Klapa je pjevala o lipom anđelu, Kristu na žalu...
Jecali smo u muku.
Rastavljeni na dijelove
Tuga i nevjerica rasula nas je u prašinu nemoći.
Jer što uopće reći.
Što reći kad mlado tijelo ovijeno bijelim dasakma
spustiš u zemlju,
Kad na te bijele daske baciš bijeli cvijet
i svježi, još vlažni grumen
Raspali smo se još jutros, kada smo u hotelskim novinama vidjeli sliku, crnu vrpcu i obraćanje gostima.
Doručak u tišini.
Razgovaramo mutnim pogledima.
Ispratili smo Filipa.
I dugo nakon
majci pričali o tom divnom, rijetko pristojnom i punom poštovanja mladiću,
I kako smo ga kroz ove godine na neki način odgajali.
jer to njeno dijete
od šesnaeste pa do dvadeset i četvrte...
Bio je dijete kolektiva.
Naš.
I još ćemo pričati o njemu.
I njoj
I međusobno
I sjećati se...
mirnih svijetlih očiju i dječačkog osmjeha
tog mladića
koji nas je svih na svoj način promijenio.
Laka ti zemlja dragi Filipe.
Post je objavljen 08.07.2024. u 19:30 sati.