- Ove ocjene...to nisi ti, Aleks, rekla mi je baka tog ljetnog jutra, kad smo pokupili svjedodžbe u školi, a ja sam se onda umoran strovalio kraj nje u krevet. Najprije se divila mojim pjegicama koje ja mrzim, a onda mi je rekla da to nisam ja.
Nisam je baš dobro razumio, kako nisam ja, pa ja sam, al nisam je ništa pitao, samo sam se nasmiješio.
Valjda ona zna jesam li ili nisam ja, kad stalno ponavlja da ima već pola stoljeća.
Pogotovo to ponavlja kad se svađa s mojim tatom, onda to u prosjeku kaže oko sedam puta u sat vremena. Brojao sam.
Naravno da te ocjene nisam ja, al trudio sam se i puno sam učio. Satima smo ja i moja braća, uh pardon, moja braća i ja, pisali zadaće i učili. Preselili smo se u drugi grad i u drugu školu, pa sam se većinu vremena osjećao omamljen i umoran.
Ovdje u razredu ima malo djece, pa su nas stalno ispitivali. Strogi su za poludjeti.
Nisam imao nimalo vremena za sebe, za nogomet i prijatelje.
Baka pogotovo žali zbog ocjena iz hrvatskog i povijesti, jer su to predmeti koje je ona rasturala.
Znam da sam mogao bolje, al baka ne kuži da ja nisam ona.
Istina je da jednako volimo zalaske sunca i da ih stalno slikamo, pa baka govori tati da sam ja umjetnička duša.
Što god to značilo, budući da tata i moj mlađi brat Andrej na to uvijek jako zakolutaju očima.
Post je objavljen 05.07.2024. u 08:58 sati.