Ovdje samo mladi ljudi imaju radostan pogled.
Starijima su pogledi ugašeni.
Cijene nekretnina ovdje divljaju.
Iznajmljuju se garaže bez tuša, za 250 eura mjesečno.
Neimaština me deprimira.
Graniči mi s lijenošću, glupošću i bolešću.
No, ljudi su ovdje susretljivi koda smo u vojsci.
Neću biti ovdje dugo. Samo sam ga dopratila.
Grad je ogroman, a mi bez automobila, dugo na suncu čekamo autobuse.
Jedemo smuđa na keju, a on mi ljubi ruke.
Ovdje je sretan. Ja pišem da ne plačem.
Poslije kad pada kiša autobusi prokišnjavaju.
Update:
Srela sam se s prvom ljubavi.
Simpatijom iz djetinjstva, rekla bih danas.
Mada je davno bio velika patnja.
S vremenom, dobrim debelim vremenom, velika patnja postane malom patnjom, pa još dalje i smiješnom.
Odveo nas je na večeru.
Bilo je iznimno zanimljivo promatrati dva alfa mužjaka u razgovoru.
Dvije moje patnje.
Život je incredible, izntit.
I dalje čeznem za tušem.
Post je objavljen 25.06.2024. u 12:35 sati.