Jose me mirno gledao, smiješio mi se. –Znam -rekao je,-u pravu si, ali stvarno ne mogu sada. Bit ću slobodan oko podne, podne i po. Ako ti nije prekasno…
-Nije mi prekasno, u redu je. Doći ću.
Što bih mu drugo mogla reći? Poklonio mi je osmijeh koji ću pamtiti i otišao, ostavio mi tri sata da se opet pripremim za susret s njim. Ne mogu se u istom izdanju pojaviti ispred njega dva puta! Trkom sam rezervirala termin kod frizera i otrčala po kreditnu karticu koju čuvam ispod 7 mora i 7 gora za crne dane. Izbacila sam svu odjeću iz ormara i pomaknula ga za 30cm ulijevo. Ili sam ja slabija ili je taj ormar otežao jer mi je trebalo prilično znoja za to. Zato sam s lakoćom podigla jednu letvicu parketa, dohvatila prašnjavu vakuum vrećicu u kojoj mi se sramežljivo razveselio jedan zeleni komad plastike…
-Jesi li bila usamljena?-pitala sam šapatom i ona je skrušeno klimnula skidajući onaj ružan šljem s glave tog čudnog lika naslikanog na njoj, forme radi, da meni bude draže...
Dugačkim korakom, jednim od onih od sedam milja prekoračila sam odjeću kojoj sam prezirno poklonila površan pogled; tek toliko da pogledam gdje ću spustiti nogu, ne da pazim na nju, jer u toj hrpi nema ništa vrijedno Njegovog pogleda. To će moja nova zelena prijateljica srediti putem do frizera…
-Mama!!-vrištao je netko pored mojeg uha i ja sam bila sigurna da je neki čudan spoj nekih paralernih svjetova samo na trenutak dotaknuo moj, i odmahnula sam rukom , kao da muhu tjeram, možda malo jače i osjetim kako mi se dlan smjestio u nešto mekano i toplo. Trgnuo me taj osjećaj, bio je na granici jeze, a samo je jedan mogući razlog koji može nešto mekano i toplo svrstati u jeziv osjećaj; ako je to mekano i toplo obraz moje kćeri. Otvorila sam oči u njezin plač.
-Ajme, lutko, oprosti, oprosti, sanjala sam nešto, nije to bilo tako strašno, hajde pogledaj mamu…- dva plava oka sramežljivo me pogledaju, suze se kotrljaju u pravilnom nizu i shvaćam , više želi pažnju nego što sam ju stvarno udarila. - Hej lutko- šapućem joj,-mama će skuhati griz za doručak, može? Hoćeš li mi pomoći?
Ona zaboravlja na sve i trči do frižidera, ja se trudim zadržati sliku svog sna jasnom tako da mogu nastaviti sljedeći put, jer Ja imam Bogom dan dar: mogu nastaviti san, bez obzira koliko vremena prošlo. To je uvjetovan dar, to je kompenzacija za sve ono loše što mi je dano u vrijeme kad mi nije trebalo biti dano, shvaćam to, zato prihvaćam i ne okrećem se iza sebe. Pomireni smo Bog i ja od kad mi je to dao.
Potiskujem Josea u podsvijest, vrlo oprezno pakiram u posebne odjeljke osjećaje i boje tog sna dok miješam griz na laganoj vatri i kad sam ih zatvorila, postajem svjesna vriska svoje kćeri od jutros.
-Lutko, što je bilo jutros?
-Sanjala sam nešto ružno...
-Reci mami…
-Vidjela sam tatu bez glave.
-I to te prestrašilo?
-Pa da!?-ona koluta očima kao da pitam najgluplju stvar na svijetu- Tebe ne bi?
Zaboravljam da je moja kćer na pragu puberteta i da joj ne smijem postavljati dječja pitanja.
-Ne-pravim se jača, ne želim dozvoliti da me izjednačuje sa sobom. Jesi moja kćer, ćerce, ali daleko smo nas dvije i to možeš samo meni zahvaliti, i samo zbog mene nikada nećeš postati svjesna toga, ali bar mogu ostaviti sebe na tom jednom posebnom mjestu u tvojim očima. Tamo gdje nitko nikada neće moći doći. Bog, ja, pa svi ostali…
-Ti se ne bi bojala?-pita me ironično.
Mrzim ironiju u njenom glasu, iako sam joj ja to prenijela...
-Već smo razgovarale o snovima, zar ne? Što sam ti rekla, sjećaš li se? Snovi su nasumičan odabir slika našeg mozga. Zamisli to ovako, poput karata. Svaki igrač dobije po par karata i s njima treba odigrati najbolje što zna. Tako naš mozak, svaku noć dobije par karata, nasumično odabranih i s njima odradi neku priču.
-Zašto to radi?
-Najozbiljnije, mislim da je to njemu zabava. Cijeli dan je podređen nama. To je najmoćniji kompjutor na svijetu, čak i u glavama onih najglupljih ljudi, podređen našim nebuloznim pravilima. Zašto, pitaj Boga. Nikad mi neće biti jasno zašto je mozak podređen nama umjesto mi njemu. I zato smatram da po noći, kad naša svijest spava, on uzima sebi odmor-zabavlja se, stvarajući jedan svijet kakav on želi: snove. S ono malo karata koje smije uzeti. Jer da uzme sva naša sjećanja i slike odjednom, stvorio bi previše realan svijet i mi više ne bi mogli razlikovati stvarnost od sna. Ovako znamo da su ljudi bez glava plod našeg zaigranog i previše maštovitog mozga.
Svjesna sam da su mi objašnjenja previše duga, ali ne znam biti štura s njom. Bojim se da ću ostaviti neku misao otvorenu i ona će izvući potpuno desetu verziju istine koja će mi se obiti o glavu.
-A tvoji snovi? Zašto ti imaš uvijek lijepe snove?
-To je dar, ja ih mogu kontrolirati.
Rekla je hmmm i miješala unedogled kraš u griz.
Tko zna što je u njenoj glavi. Ponekad žalim što ne znam, ponekad mi je drago. Poljubila sam je i otišla na posao. Nemoj zakasniti u školu, napomenula sam pri izlasku.
Danas me u novom dućanu prvi put šalju na frižider. Više ni ne pamtim koliko dućana i koliko početaka sam imala otkada radim ovaj posao, ali jedno je isto: dijele mi iste lekcije kao da nikada nisam radila u dućanu. Ljudi vole pričati. Ljudi vole misliti da su pametniji. Ljudi vole slušati sebe kad pričaju. A najviše vole prikazati se dobrima: što god ne znaš pitaj, ja ću ti objasniti, pokazati, samo pitaj...
Naivni nasjednu na to i pitaju, a u biti, možete postaviti samo jedno pitanje. Sve iznad svrstava vas u glupe, ma koliko pametni bili i nikada se nećete pomaknuti s mjesta pomoćnog radnika. Oni to jedva čekaju. Najlakše je biti šef kad oko sebe imaš ovce koje idu kud ih tjeraš...
Ja sam pitala čemu služe komadići pored vage. Vjerujem da nijedna inspekcija ne bi odobrila te komadiće salame narezane na kocke, sada već u duginoj paleti boja, u otvorenoj papirnatoj vrećici toliko blizu vage i mesoreznice.
Ona je rekla, a ona je voditelj frižidera: -To vagneš kada važeš.
Pitala sam:- Kako vagnem?
-Da se ne vidi.
-Nije li to krađa?
-Briga me kako ti to doživljavaš, meni je bitno da mi frižider nije u minusu i da se ti krajevi s kojima ne znate što bi, riješe.
-Oprosti, ali ima sto načina na koji se rješavaju krajevi, zašto baš ovako?
-Oprosti, ali nije me briga što ti misliš. Ja sam voditelj i radi se kako ja kažem.
Gledala me strogo u oči podignute glave ta niska ružna žena sa obrvama na čelu, polako se njeno lice mijenjalo u nešto što bi trebao biti blagi osmjeh, meni se u glavi vrtio broj pitanja koje sam postavila i kržljava misao da bih se trebala povući sada, ali niže od pomoćnog radnika ne mogu pa da i hoću.
Puna ideala o sebi kao radniku, o poštenom svijetu oko sebe, još pod dojmom idealno nježno-strastvenog osjećaja od noćašnjeg sna , produžila sam pored nje do šefa dućana. On je baš tom svojom rukom na kojoj nedostaje pola palca odsječenog u mladosti mesoreznicom držao listu negativnih računa.
-Reci-rekao je umorno.
-Da li vi , šefe, znate za ono „vaganje“ na frižideru?
-Znam, i?
-To nije u redu. Za to bi mogli grdo nastradati.
-Mogao bi nastradati jedan radnik. Za manjak na inventuri nastrada cijeli dućan.
-Aha. Tehnički gledano, Vi mi dajete dozvolu da kradem, čak me i naučite to?
-To nigdje nećeš moći dokazati…
-Ne bih bila sigurna u to…-bila sam uvjerena da to mogu riješiti, da mogu nešto promijeniti, bila sam toliko sigurna u sebe dok…
-E da-rekao je nonšalantno-prije nego što odeš, izvoli.- pružio mi je listu. Ja sam gledala u prst. U ostatak prsta…
-Što je to?
-Tvoji minusi.
-Kako mislite moji minusi?
-Tvoji minusi koje si radila na kasi. Znači svi računi u kojima je postojao bilo kakav minus, zamjena, reklamacija, pogrešna šifra, bilo što.
-Da, i? Što nije u redu s tim minusima? Svi imaju realno objašnjenje i sve račune sam vam prikazala.
-Izgleda da su se negdje zagubili… A kontrolori ne vole kad ih nema…
-Kontrolor može otvoriti te račune i vidjeti što je bilo.
-Ne,-on je iskrivio lice kao da upravo cijedi limun-ne rade to kontrolori.
-Ali vi znate…
-Da. Možda. Moja dobra volja. Da li ti je sada jasno?
-Jasno mi je šefe, itekako jasno. Riješit ćemo to, nema brige.
On se nasmijao, njegov smijeh je ispunjavao prostoriju, poput kaktusa , oprezno sam izašla, pazeći. Jose se smiješio, govorio mi da me čeka, tiho, šapatom, u dahu. Ona se smijala, frižider se smijao, ja sam se smješkala kupcima i sat mi se napokon osmjehnuo i rekao-vrijeme je za ići kući i ja sam ga poslušala, krenula sam.
Ona me zaustavila, ta ružna žena loše počupanih obrva, loše šminke, loših zubi, umjetnog osmjeha, lošeg hoda: ima li na toj ženi išta dobrog? Ivana , pisalo je na kartici zataknutoj iznad njenih loših sisa.- A marenda?
-Što s njom?
-Jesi li platila marendu?
-Ne.
-Moraš.
-Ne moram.
-Moraš.
-Ne, ne moram. Ako kradem za tebe, za šefa, za tko zna koga, onda mogu ukrasti i dvije šnite salame i šnitu kruha za sebe.
-E, ne ide to tako.
-Briga me kako to ide. Ili smo lopovi, ili smo fer. Ne možeš od mene tražiti da budem pola jednog, pola drugog.
-Prijavit ću te-rekla je osorno.
-Izvoli. Jedan radnik strada, tako je rekao šef.
Jose je rekao-Nemoj.
Ja sam rekla-Ne miješaj se srećo u to, sve je u redu.
On je ponovio.
Ja nisam poslušala.
Moja je kćer rekla da joj treba trenirka. Neka je žena preko telefona rekla da sam zbog „iznimne povrede radnih obaveza izvanredno otpuštena i neka u najkraćem mogućem roku vratim uniformu“.
Jose je čekao u snu, slušala sam kako me zove. Uzela sam tri tablete za spavanje. Ne želim da nas se prekida, sada samo želim malo vremena za sebe…
Bila je livada ispod naših nogu meka i sjajna od rose, bijelih cvjetova puna, onih ljetnih, meni najdražih. On me držao čvrsto oko struka, pognute glave doticao je moje čelo i šaptao mi riječi u naše korake.- Tu sam, zauvijek. Samo mi ,vjeruj mi.
Netko je ponavljao da je gladan, osvrnula sam se oko sebe, činilo se kao moja kćer, tražila sam je pogledom, ali Jose se smijao i poveo me za ruku. Vjeruj mi , rekao je. Vjeruj mi. Sve će biti u redu, samo ne gledaj iza sebe…
Post je objavljen 03.12.2017. u 12:25 sati.