Marketing
SAN O BELI
Krleža u Firenci 1937.
„16. VII 1981.
Krleža me pozvao da budem domaćin gostima koji će doći da mu predaju Povelju počasnog građanina grada Zagreba. Najavljeni su predsjednik Skupštine grada Ivo Latin s potpredsjednikom Bogdanom Tomašićem, te predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu dr Stipe Šuvar. Požurio sam na Gvozd da bih stigao bar pet minuta ranije, ali sam već pred Krležinim vratima ugledao kola gostiju. Stigli su minutu-dvije prije mene. Kad sam ušao u sobu, zatekao sam ih sve stojeći. Ivo Latin je u ruci držao Povelju i predavao je Krleži uz nekoliko toplih riječi.
Prihvatio sam Povelju iz Krležinih ruku i odložio je na komodu. Ivka je donijela piće i kavu iz druge sobe, pa je razgovor mogao početi.
- Hvala lijepa i izvinite što sam Vas grdio - reče Krleža.
- Samo Vi nas grdite, druže Krleža - odvrati Latin.
- Nedavno mi je Šuvar rekao da je Zagreb sredinom prošlog stoljeća imao dvanaest tisuća stanovnika i to nakon što su se ujedinila dva grada, Kaptol i Gradec.
- Zagreb je - dodaje Šuvar - od tada pa sve do danas živio od dalmatinske pameti i vrijednih zagorskih i međimurskih ruku. A sada su se Dalmatinci vratili na more, tamo im je dobro, imaju svoje fakultete i institute, dok su Zagorci i Međimurci otišli na rad u inozemstvo, pa Zagreb ostaje i bez pametnih glava i bez vrijednih ruku.
- Neću da budem loš prorok što se Šuvara tiče - kaže Krleža s osmijehom - tj. neću da budem dobar prorok! Uostalom, Šuvare, to je Vaša metoda. Što se Vas tiče, postavlja se pitanje dokle će Vas viši kaptoli naše partijske hijerarhije podnositi, sve te Vaše dosjetke i verbalne trikove. Naći će se neki koji će Vam jednom reći - Šuvare dosta!
- Ništa se meni, poštovani Krleža, više loše ne može dogoditi, ja sam se institucionalizirao i kako starim, iz godine u godinu sam bolji, ja se popravljam, a drugi se kvare.
Razgovor teče o Zagrebu.
- Svi se mi rugamo tom Zagrebu - veli Krleža - ne znam iz kojih razloga. I govorimo o njemu kao da on u biti ne predstavlja ništa. Međutim, točno je da je Zagreb u posljednjih sto pedeset godina igrao preponderantno važnu ulogu u socijalnom smislu. I u svim kretanjima i političkim gibanjima, a naročito u rađanju i razvoju klasne svijesti ove zemlje. To je historijski dokazano. Tu sam i ja kriv vrlo mnogo što se tiče mojih pamfletskih tekstova o ovom gradu. Ali oni su bili uslovljeni političkim prilikama u kojima sam ih pisao. Trebalo bi sada uzeti i na marginama retuširati te tekstove. Jedan mali polunjemački grad na štajerskoj i turskoj granici, koji je de facto u devetnaestom stoljeću imao izuzetno važnu ulogu. U ono vrijeme bilo je svima jasno, slavenskom svijetu naročito, da Zagreb izmedu Praga i Varšave igra neobično značajnu ulogu, barem u korespondenciji, u dopisivanju tih takozvanih intelektualaca i Poljaka i Slovaka i Čeha, a nema ni jednog čovjeka koji je došao u Zagreb u ono vrijeme, u tridesetim godinama prošlog stoljeća, koji nije ostao duboko razočaran izgledom ondašnjeg Zagreba. Oni su dolazili u jedan centar intelektualni pod pretpostavkom da se radi o intelektualnoj eliti koja živi u odgovarajućem ambijentu, a došli su u seljačku selendru s desetak nekih zgrada koje sliče na nešto i s nekoliko česama. I ostajali su svi razočarani. Pa kakav je to grad, to je obična selendra gdje na glavnom gradskom trgu još prodaju krave i purane.
Ali taj izgled nije odražavao Zagreb kakav je on u drugom smislu bio. On zapravo do tada pa sve do 1918. godine igra neobično važnu političku i druge uloge. Za mnoge akcije ne znam jesu li bile pametne ili nisu bile pametne. Usprkos jakim snagama koje su se opirale svemu tome, Zagreb je izdržao mnoge bitke. I o Zagrebu bi trebalo, ako hoćete, napraviti monografiju koja bi to pojasnila. Trajno se piše da nema ničega na ovome svijetu što je stvoreno od 1918. naovamo a da ne spada u elitne, ne znam kakve produkcije intelektualno-moralno-socijalističke koje su se rađale tu, a nikada da se navede koji su to događaji i koji su to rezultati, nego su to sve sa širokim potezima neke fraze, ne citira se nikada što je tu bitno, što se sve tu rađalo i zbivalo.
- Nije vrijeme - kaže Šuvar.
- A kad će doći vrijeme? - pita Krleža.
- Čekamo da generacije Treće internacionale pomru.
- Pa čekajte. Čekajte samo. Bog je pravedan pa se može dogoditi da pomrete vi prije nego generacije Treće internacionale, nemate nikakve garancije za to što ste mladi da ćete kasnije umrijeti. Ali ostavimo šalu, sve što sam Vam govorio, to je točno. Uzmimo samo Zagreb partizanski. Pa zapravo ovu temu još nitko nije tako reći ni taknuo.
- Da, Krleža, ali svi koji ste u to vrijeme bili glavni, svi ste napokon ispali sumnjivi - veli Šuvar.
- Ostavi Ti to, Stipe! Nema ni jednog imena u historiji koje ne ispada na kraju sumnjivo. Filter je historije takav da mnogo toga što prolazi kroza nj ostaje na cjediljkama.
Predsjednik Latin je odgovorio Krleži da namjeravaju objaviti opsežnu monografiju o Zagrebu, i da žele da predgovor napiše Krleža. Osim Tita, koji je u nekoliko navrata govorio o historijskoj ulozi Zagreba u radničkom, socijalističkom i komunističkom pokretu, nitko više nije tako reći ništa rekao, pa bi to s obzirom na poznavanje problematike, historije nastanka i razvitka ovoga grada u svakom pogledu najproduhovljenije mogao napisati Krleža.
- Ja nemam vremena - odgovara on - ja sam na odlasku.
- No, sada se ne bih ni ja šalio – kaže Šuvar. - Zagreb je kolijevka naše marksističke misli i najjači centar našeg radničkog i komunističkog pokreta i to zaslužuje istinsku eksplikaciju, koju jedino Vi, druže Krleža, možete dati, jer bili ste konstanta svega toga i to je posao za Vaše nenadmašno pero. Nemojte odbiti. Napišite nešto slično kao ono o Zadru. Kako ste toplo progovorili o Zadru, na sličan način progovorite i o Zagrebu.
Sastanku se bližio kraj, gosti su se digli da se pozdrave s Krležom, a Latin je priupitao:
- Možemo li poneki put nazvati telefonom i doći na piće, pa makar ga mi donijeli?
- Nije potrebno. Pića ima dovoljno.
- Da - dodaje Latin - postoji stara izreka: Čuvajte se onih koji nose poklone.
Ispratio sam goste do ulaznih vrata, a zatim smo prešli u blagovaonicu, gdje je Ivka postavljala ručak.
Stavili smo Povelju među Krležine knjige i kad sam sjeo na mjesto pored stola Krleža se po bogzna koji put vratio Beli:
- Sinoć mi se u snu poslije tri mjeseca javila Bela. Bila je vrlo vedra i vesela. Negdje u kuhinji, ili na balkonu moje majke na Prilazu 5a. To je sunčana strana i bilo je mnogo sunca na prozoru. Tamo je preko puta vrt i u vrtu je nekoliko zgrada. Ona se sunčala leđima okrenutim prema prozoru, prema suncu; ja priđem pa je grlim i ljubim. Ona se trzne:
'Jesi li Ti lud! Gledaju nas ljudi!'
A ja se smijem, pa kažem: 'Vrlo važno, neka gledaju', a ona opet: 'Pusti me, čovječe, zaista si lud, nema smisla, pusti me na miru.'
I u tom se trenutku probudih. Dakle, Bela se javila prvi put nakon što je otišla. Lijep vedar san.“
Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1980-1981), U sjeni smrti
Bela
Post je objavljen 22.06.2024. u 09:53 sati.