Pokazao mi je rukom prema drvetu. Prstom mi je naznačio da pratim njegovu krošnju. Tada sam zapazio kako je padao jedan list. Lelujaći zrakom, pao je na zemlju. Tada mi je pokazao gestom da se približimo mjestu gdje je list pao. Stajali smo nad njime. Tada mi kaže – gledaj, ubrzat ću vrijeme kako bi vidio što se događa. Promatrao sam to kao film. A on je za to vrijeme govorio – list će propadati. Životinjice će ga nagrizati. Na koncu, jedan dio njega će postati dio zemlje. No, istina je da će biti dio svega. Dio prirode iz čijeg krila je nastao. Sve se rađa. I sve umire. U vidljivom svijetu. Kad čovjek umre, pokopaju ga. Ili ga spale. No, u prvoj varijanti, izgrizu ga crvi. Postane dio zemlje na kraju procesa raspadanja ili procesa povratka onome iz čega je nastao. No, opet će nastati list na stablu kao dio krošnje. Iz utrobe majke, izaći će dijete.
Smijao se. Pa opet kaže – jednom sam te nadahnuo kad si promatrao noćno nebo. Tada sam ti u um stavio misli – ljudi posjeku stabla. Pripreme ga za ogrijev. Bace ga u peć. Pretvorio se dijelom u pepeo. No, jedan dio njega, manji, kao dim vine se u zrak i postane nevidljiv sjedinjen sa zrakom. Kažem ti, što je od zemlje, zemlji će se vratiti. Što je od nevidljivog, u nevidljivo će se vratiti.
Dosta je - kaže mi.
Ipak se okrene, pa kaže - dok si "stablo", hoćeš li Kraljevstvo tražiti oko sebe, ili ćeš ga tražiti tamo gdje ćeš se vinuti kad ti dio tebe spale u peći?
Post je objavljen 19.06.2024. u 22:50 sati.