Marketing
MJERA ZA MJERU
1
Lanjske godine sam imao forwardušu na neke situacije odigrane u predstavi "kralj Lear" kao referencu na jednu stvar koja može imati isti nazivnik-primitivizam. Sa skretanjem na konkretno
njegova 2 oblika. Sad ponovo otvaram to pitanje jer su se asocijacije otvorile same. Do toga ćemo doći kasnije, zasad izdvajam dio koji se odnosi konkretno
na situacije iz "kralja Leara"
"To me asociralo ovo sa Shaespearom mislim na jedan kazališni komad premijerno izveden 2018-e "kralj Lear" kao primijer nečega što
je detaljno (is)seciralo društvo tog vremena a nekim slučajem i u današnjem vremenu su određene stvari aktualne. U principu više njih
daleko bi bolje pitanje bilo-koje nisu? Prva poveznica sa licemjerjem me asocira na Learove tri kćeri (najstarija srednja i najmlađa) na
samom početku predstave kad Lear donosi odluku o svom povlačenju a sve ostavlja kćerima."
"Izuzetno komplicirane uloge u smislu njihove kreacije ali neću sad o tehničkim stranama istih fokusirat ću se na interakcije na relaciji kralj Lear i njegove kćeri."
"LEAR-A sad moj tajni plan. Gdje je zemljovid? Obznanjujem da sam podijelio na tri cjeline svoje kraljevstvo. Namjera mi je u starosti riješiti se svih napora i briga i predati ih mladim snagama, dok ja rasterećeno pužem prema smrti. Zetovi moje dragi Cornwall i Albany sad javno svima ću objaviti što kćeri moje će naslijediti, da tako izbjegnem sve prijepore i što poslije moje smrti mogu se pojaviti. I prosci moje kćeri najmlađe koji dugo već na dvoru borave kralj francuski i vladar burgundski, svoj odgovor će skoro dobiti. A sada kćeri moje, kad odričem se vlasti i posjeda i državničkih briga kažite za koju od vas mogli bismo reći da me najviše voli? Tako da mogu biti najvelikodušniji prema onoj koja najviše zaslužuje najstarija si Goneril, govori prva.
GONERIL-Moj oče, ja vas volim više nego u riječ može stati. Više nego svoje oči, više nego zrak, slobodu više nego sve što vrijedno je i rijetko. Kao život sam vas volim kao zdravlje čast, ljepotu, više nego što je ikad neko dijete voljelo svog oca, ljubavlju od koje staje dah, i više još puno više volim vas.
LEAR-Svu ovu zemlju dajem ti, od ove linije do ove, duboke šume plodne njive, rijeke livade ta zemlja pripada samo tebi i potomstvu tvom i Albanyevom. A što mi moja draga Regan moja srednja kći i Cornwallova žena ima reći?
REGAN-Od iste građe ja sam stvorena ko sestra moja,isto vrijedim. Opisala je ona precizno i moju ljubav, samo nije dosta. Jer ljubav prema vama jedini je moj užitak, i jedino u vašoj ljubavi ja sreću nalazim.
LEAR-Ja tebi i svima tvojima trećinu ove zemlje ostavljam u naslijeđe, ni manju niti manje vrijednu od ove što sam dao Goneril. A sada, srećo moja, kćeri najmlađa za čiju ljubav se otimaju kralj francuski i vladar burgundski što možeš reći da bi dobila trećinu bolju nego sestre?
CORDELIA-Ništa, oče moj
LEAR-Ništa?
CORDELIA-Ništa
LEAR-Kako? od ništa nastat će ništa. Govori ponovno.
CORDELIA-Jadna sam, jer znam kako srce preleti u riječi. Volim vas onako kako dolikuje kćeri, ni više ni manje od toga".
GONERIL-Moj oče, ja vas volim više nego u riječ može stati. Više nego svoje oči, više nego zrak, slobodu više nego sve što vrijedno je i rijetko. Kao život sam vas volim kao zdravlje čast, ljepotu, više nego što je ikad neko dijete voljelo svog oca, ljubavlju od koje staje dah, i više još puno više volim vas.
LEAR-Svu ovu zemlju dajem ti, od ove linije do ove, duboke šume plodne njive, rijeke livade ta zemlja pripada samo tebi i potomstvu tvom i Albanyevom. A što mi moja draga Regan moja srednja kći i Cornwallova žena ima reći?
REGAN-Od iste građe ja sam stvorena ko sestra moja,isto vrijedim. Opisala je ona precizno i moju ljubav, samo nije dosta. Jer ljubav prema vama jedini je moj užitak, i jedino u vašoj ljubavi ja sreću nalazim.
LEAR-Ja tebi i svima tvojima trećinu ove zemlje ostavljam u naslijeđe, ni manju niti manje vrijednu od ove što sam dao Goneril. A sada, srećo moja, kćeri najmlađa za čiju ljubav se otimaju kralj francuski i vladar burgundski što možeš reći da bi dobila trećinu bolju nego sestre?
CORDELIA-Ništa, oče moj
LEAR-Ništa?
CORDELIA-Ništa
LEAR-Kako? od ništa nastat će ništa. Govori ponovno.
CORDELIA-Jadna sam, jer znam kako srce preleti u riječi. Volim vas onako kako dolikuje kćeri, ni više ni manje od toga".
"Ovo je na sceni priijelomni trenutak kad se stvari zakuhaju. Oni koji nisu gledali predstavu sasvim sigurno su čitali. Learova reakcija na iskrenost najmlađe kćeri rezultira njegovom raspižđenošću i odricanjem od nje jer njegov ego ne podnosi da mu se ne ulizuje kao sestre. Važnije je ulizivanje i njegov položaj, što je još jedan oblik primitivizma, jer sasvim očito-najmlađa kćer kvari sliku o njemu pred
svijetom. Ovdje dolazimo do šireg konteksta u kojem se govorilo u intervjuu, kod Leara je u pitanju zadrtost u kombinaciji sa ekstremnim egom, zbog čega doživi najgori oblik prosvjetljenja. Kasno Marko na Kosovo stiže, zajebale ga kćeri i bliski suradnici zbog superega i konzervativne ograničenosti. "
Kako sam gore i naveo-prijeloman trenutak kad se Lear odriče kćeri i izbacjue ju iz života. Odreći se kćeri i precrtati ju za cijeli život? To su ipak radiklane stvari za koje se ne odlučuje tek tako. Mora biti nešto drastično u pitanju. Njemu je kao kralju bila moralna šamarčina njena iskrenost (a koja bi u normalnom društvu bila sasvim prihvatljiva imperativ strana) je to samo do njega kao njega, da je on to tako odrezao? Ni pod razno-to je pod bolesnim konstruktom tog vremena a on kao kralj ima moć a s ovakvim postupkom ona je njemu "ubila" kredibilitet. Ali svemu tome je korijen u općem primitivizmu kompletnog društva, da nema onih koji će zbog tako nečega u njega pikat prstom ne bi ni njega to dovelo u reakciju da se odrekne jedne od kćeri. Zaključak:nije normalan jer pod utjecajem palanke određuje svoje principe.
2
A kad smo kod toga imao sam s jedne druge strane referencu u mentalitetu palanke u kojem sam imao obračun sa stavljanjem na metu umjetnosti koja sve to dovodi u poziciju problematizacije, adaptira prenosi analizira problematizira. A negativne reakcije samo potvrđuju istinitost svega iznesenom u njima.
3
S tim u vezi vučem spoj sa Learom i ovom situacijom iz reale, prvi je razlog ne samo što je u oba slučaja Shakespeare u pitanju nego što je u prvom slučaju riječ o tragediji a "mjera za mjeru" ima oba principa i tragičan i komičan. U ovome sam prepoznao spojeve po toj tematskoj konstrukciji.
"Mjera za mjeru, praizvedena 1604. u Londonu, jedno je od najintrigantnijih djela Williama Shakespearea. Balansirajući između tragedije i komedije, ovaj tekst besmrtnog dramatičara postavlja niz pitanja o moralu, korupciji, vlasti, žrtvovanju, mjeri kojom mjerimo i prosuđujemo i sebe i druge. No, ovaj tekst ima i drugačije naličje, pa tako pratimo likove koji se zabavljaju, vole zaviriti u čašicu i u žensku postelju. U tom kolopletu živopisnih karaktera slijedimo radnju koja počinje u trenutku kada vojvoda koji vlada Bečom, navijesti odlazak te prividno otputuje, prepuštajući vlast svome zamjeniku, Angelu, čovjeku besprijekorna morala i strogog provoditelja zakona. U paralelnoj priči upoznajemo razuzdanog Claudia, osuđenog na smrt zbog nećudorednog ponašanja čiji neobuzdani prijatelji mole Isabellu, Claudijevu sestru da se zauzme za svoga brata kod nemilosrdnog Angela. Njihov susret će uzrokovati slijed događaja koji će ispremiješati sudbine svih likova. Angelo od Isabelle, koja se priprema za odlazak u samostan, traži da mu se poda i tako spasi brata, Isabella brani svoju čistoću i čast, dok je Claudio nagovora da ga ipak spasi, grozeći se umiranja… Ovo je velika, ansambl predstava u kojoj će sudjelovati najbolje glumačke snage Drame HNK, uz redatelja Ivana Plazibata."
To je kratak sadržaj sa HNK Zagreb a na večernjaku je dostupan i još konkretniji sadržaj.
"Mjera za mjeru jednog od najslavnijih svjetskih dramatičara Williama Shakespearea posljednja je ovosezonska dramska premijera koja će se održati 7. lipnja 2024. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Ovom predstavom redatelj Ivan Plazibat nastavlja istraživati prostor između kazališta i filma, suigre između objektivne stvarnosti i subjektivnog osjećaja. U sjajnoj interpretaciji glumačkog ansambla zagrebačkoga HNK-a, lako će se učiniti kao da putujemo kroz vrijeme, između 17. i 21. stoljeća Shakespeareove svevremenske komedije. Jedno od najintrigantnijih djela Williama Shakespearea izvest će ponajbolje glumačke snage Drame HNK u Zagrebu"
Još jedna stvar koja spaja prošlost i sadašnjost refleksija prošlosti u sadašnjost na meti je i dalje i još uvijek taj zaostali mentalitet. Iako je radnja daleko kompleksnija od samo tog jednog pitanja sam po sebi je zaključak koji je korijen svih drugih prijepora i situacija. To me sad sjetilo na jednu nedavnu predstavu pogledanu "nebeski svod" u kojoj je smještanje radnje u 18-o stoljeće bila samo sredstvo projekcije istog tog mentaliteta u moderno 21-o. Samo su ovdje u tu poziciju duplog antagonizma dovedeni ženski likovi, koji se bore za svoju poziciju i svoja prava na identičan način i sa istim mentalnim sklopovima kao društvo tog vremena u kojem je nenormalno bilo "normalno". O kulminaciji tog trenutka sam tipkao izravno u recenziji samoj.
"Stvari počinju dosta turbulentno i žestoko u scenskim akcijama. Prvi čin podijeljen je na 5 djelova. 18.stoljeće vremena patrijahata koje se reflektira u sadašnjost. Svih 12 protagonistica je na sceni podijeljenih oko donošenja presude. Ove podijeljene koje su za optužujuću presudu u principu reflektiraju ono protiv čega se u principu bore. Korelacija njihovih akcija i reakcija spojiva je sa linčevima na dramsku umjetnost od strane kojekakvih bolesnih sektaških udruga inzistirajući na osuđujućoj presudi. S razlikom da su one dovedene do toga pod pritiskom društvenog konstrukta patrijahata, a nemaju normalnih načina kako da se bore protiv svoje nametnute im "inferiornosti". Prva koja tu poteže priču kako se može i na drugi način je uloga primalje nakon čega se dio njih rekapitulira i promijeni svoje stavove. Jebiga rasplet je šekspirijanski, sa izravnom porukom da patrijahat ubija. Sve je u principu u mentalnom sklopu, ne znaju način kako da se izbore protiv svog potlačenog položaja pa i same provode taj isti princip jer je tako "normalno". Što ih dovodi do točke pucanja, kao u situaciji u "nestajanju". Dvije klinke iz "genijalne prijateljice" su našle same izlaz od života po nematnutim iskreiranim pravilima, don Juan ih je odjebao licemjernom taktikom ove u "nebeskom svodu" ne znaju se izboriti za svoju poziciju frustraciju liječe-provođenjem istog tog sranja protiv kojeg se bore. U svakom slučaju realost je daleko gora-one koje tako rezoniraju u stvarnosti to je njihov izbor. 18.stoljeće je u principu ovdje dobar materijal. Pred vješalima rulja ko lešinari čekaju provođenje vješanja i jebu svima mater što se je to tako odužilo zašto vješanja neće biti? Idealna pozicija za današnje društvo kojem je gotivno da se nekoga izlaže linču."
Dosta se tu uočilo paralelnih stvari sa ranijim kazališnim projektima jer u biti meta je taj nazadan mentalitet samo svaka od ovih predstava ima svoj sistem
i iz nekog drugog kuta i situacija je interpretirana. "Mjera za mjeru" je koktel svega i svačega to komplentoj stvari daje specifičnost.
4
Da pređem na fotke scene kostimografija je moderna kao da se radi o suvremenoj drami
HNK ZAGREB
HNK ZAGREB
Prvo zbog korelacijske povazanosti na relaciji onda i sad prvo me asociralo na nedavno izvedenu predstavu "nebeski svod" a uvodno s "kraljem Learom" zbog shakesperijanstva u prom redu i konstantno aktualnim pitanjima. Nedavno sam gledao zanimljivo gostovanje jednog djela glumačke postave u dobro jutro Hrvatska pretpremijerno je dano dosta natruha o predstavi a što me specifično zanima je taj balans između kazališta i filma ovo vuče na male preinake od orginalne verzije i kostimografija je bliža modernom vremenu nego 1604-oj ali mentalitet je isti kao i onda. Elem u linkanom videu je dosta toga rezimirano iako inače ne volim spojlove ovakve stvari ne vidim kao spojl da bi bilo zanimljivo za gledanje treba izvući neke intrigantne stavke. Izdvojit ću nasumičnim redom natruhe informacija o predstavi.
"Shakespare se poigrava sa nogim temama, ovdje se poigrao sa jednom priču o vlašću. Poigrao se s time da vojvoda koji vodi taj grad na početku drame odluči da više to neće raditi nego da će prepustiti nekome za kog misli da je pošten da će voditi lakše i da će sprovesti zakone koji su na snazi jako oštri ali vojvoda ih nije provodio jer je bio recimo to tako liberalan ali dao je jednom čovjeku evo daj ti probaj naučiti ljude da poštuju vlast."
Zanimljivo, ovo je skupljen materijal prije gledanja predstave i ovakve stvari su izvanredne za neku projekciju događaja i ostale premise. Ovo mi je otvorilo neke jako konstruktivne. Prvo što upada u oči je kontradikcija-vojvoda liberalan i nije provodio zakon koji je šerijatski a koliko je zapravo liberalan kad svoju poziciju ostavlja nekome za koga pretpostavlja da će provoditi ideje nad kojima se on kao deklarirani liberal zgražava? Promijena zakona po kojemu su postojale samo supruge djevice i udovice časne sestre i "drolje". A to je glavna premisa drame taj primitivan odnos i tretman po kojem su to jedine moguće ladice i kategorije. Konkretno pitanja nasilja moći i pravde
"Uz glavnu liniju radnje koja ostaje Shakespeareova i koja se bavi pitanjima moći, nasilja i pravde, dramaturški i izvedbeno smo razvijali liniju pozadinskih priča sporednih likova komada, i to u prvom redu ženskih likova. Naime, kada je pisan, žene su mogle biti označene u društvu samo kao djevice, supruge i udovice, a kad to nisu onda preostaje samo da su lake žene. Ili časne sestre, kao glavna junakinja Isabella. Dali smo glasove tim ženama i zanimalo nas je što imaju reći o svojim društvenim pozicijama i pravima, a posebno o braku kao ekonomskoj transakciji kako je postavljen kod Shakespearea u ovom komadu, govori Ivan Plazibat kojeg zanima što se događa kada stvarnost 21. stoljeća uđe u Shakespearea kroz sporedne likove i na koji način tada izvedba postaje kazališno i društveno samosvjesnom."
Sve tri stavke su elaborirane i u "nebeskom svodu" gore linkanom samo iz pozicije ženskog antagonizma i palanačkog mentaliteta pod intenzivnim utjecajem muškog koji je projiciran i na njih kad treba donijeti presudu trećoj strani. Tu mi se otvara još prostora za povezivanje s Rusijom 19-og stoljeća revizor satirično-dramska preslika Rusije 19-og stoljeća u kojoj je glavna meta korupcija a posredno i taj mentalitet koji je i ovdje u "mjeri za mjeru" problem. Antagonizam između Ane Andrejevne i Marije Antonovne izravan je primijer pokondirenja palanačkom mentalitetu tog vremena protiv kojeg se i ne znaju izboriti i onda žive po tom principu podređenosti. Ali ono što mi je još jedna zanimljiva stavka sa "mjerom za mjeru" je i balans između kazališta i filma. To je još jedna specifičnost projekta.
"Mjera za mjeru jednog od najslavnijih svjetskih dramatičara Williama Shakespearea posljednja je ovosezonska dramska premijera koja će se održati 7. lipnja 2024. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.
Ovom predstavom redatelj Ivan Plazibat nastavlja istraživati prostor između kazališta i filma, suigre između objektivne stvarnosti i subjektivnog osjećaja.
U sjajnoj interpretaciji glumačkog ansambla zagrebačkoga HNK-a, lako će se učiniti kao da putujemo kroz vrijeme, između 17. i 21. stoljeća Shakespeareove svevremenske komedije."
HNK ZAGREB
Balans između kazališta i filma je novi koncept u drami što mi je posebno intrigantno. To je metoda s kojom su adaptirane pozicije posebno ženske u vremenu Shakespearea. Jedna od glavnih uloga igram prostitutku, rado bih se družila s njom otvara novu poziciju u dramskom tekstu da to nije samo pitanje nazadnog mentaliteta nego i jedine alternativne mogućnosti financijske egzistencije.
"Glumim prostitutku, što je u Shakespeareovo vrijeme bio jedini način da se žena ekonomski pobrine za sebe. Rado bih se družila s njom"
'Mjera za mjeru' bavi se i nama poznatim problemom da zakoni ne vrijede jednako za sve, kako po klasnoj, tako i po rodnoj liniji. Tada, kada je pisan, žene su mogle biti djevice, supruge ili udovice, a ako nisu to, jedino što im preostaje je biti prostitutka."
'Mjera za mjeru' bavi se i nama poznatim problemom da zakoni ne vrijede jednako za sve, kako po klasnoj, tako i po rodnoj liniji. Tada, kada je pisan, žene su mogle biti djevice, supruge ili udovice, a ako nisu to, jedino što im preostaje je biti prostitutka."
U tom vremenu možda to i je bio jedini način materijalne egzistencije to je nova otvorena pozicija u drami. Prva premisa je iz ove pozicije problematiziranje
tog bolesnog mentaliteta u sadašnjosti ima poprilično krkana koji rezoniraju kao oni iz shakespirijanskog vremena. Ali ovo je hrpa pretpostavki ali zapravo zaozbiljno nisu mogle biti "kurve i drolje" kao jedina alternativa ovim čednim kombinacijama zato što bi to stvarno bile nego zato jer je bio postavljen takav ograničeni društveni konstrukt a i na sam pogled emancipacije se gledalo kao na kurvarluk pa onda moraju biti "prostitutke" ako ne već praktične onda bilokoje kategorije. Shakespare je daleka prošlost ta vremena izgledaju kao prvi trzaji borbe za neki oblik ravnopravnosti a problem je kompleksan na više razina samim time što je problem koji postoji i u pedesetim godinama prošlog stoljeća i u ovom 21-om. Suvremena kostimografija suvremena pozicija sa kombinacijama jednog vremena i drugog projekcija prošlosti na današnje suvremeno drušvo.
"Mjera za mjeru" tekst je koji se bavi pitanjima moći i pitanje je odnosa žena i moći i na neki način morao je, da bi funkcionirao u 21. stoljeću biti ova vrsta 'mash-upa' i na neki način 'mash upa' nereda, ali nemojmo zaboraviti, nije Shakespeare autor koji je imao žanrovski čvrsto određene komade, on je i sam radio komade koji su zbrka i koji su nered i koji su zbog toga bili teatarski živi i preživjeli do danas, objašnjava redatelj Ivan Plazibat."
Predstava ima tu eksperimentalnu crtu kako bi današnje vrijeme izgledalo iz pozicije Sahkesperovog vremena Shakeseare nije bio žanrovski određen ali svaki se dotiče važnih pitanja pozicija moći intriga uvijek aktualnih pitanja od stoljeća sedmog. Idealna paralelna crta je bila situacija u "nebeskom svodu" gore linkanom kao zajednička relacija položaja moći i sive eminancije koja je formirani društveni konstrukt. Ali to me u jednom djeliću sekunde asociralo da malo pronjuškam o povijesti glume i kazališta i vremenima i odnosu s tim oblikom umjetnosti u i prije vremena koja su izvorno podloga "mjere za mjeru" u početku kad su uloge igrali samo muški glumci a o mračnom vijeku nikakvog oblika kazališta nije niti bilo. Sve me to asociralo na jedan od oblika borbe za ravnopravnost kroz povijest da se evolvira to točke na kojoj mogu biti i ženske glumice. Kako bi to Shakespearovo vrijeme izgledalo iz pozicije današnjeg vremena je u principu bazna premisa predstave na kojoj se odigrava priča. Sličan je slučaj bio i sa nedavno izvedenim "don Juanom" u kojem je scena modernizirana u obliku žestokog rocka kao zvučna podloga i cigaretama što je očita metoda korelacije sa današnjim vremenom a problem koji je na meti je licemjerje koje je zapravo ne stvarna meta nego samo sredstvo preko kojeg se kompromitira glavni razlog licemjerja samog-puritansko konzervativni moralizam. U mjeri za mjeru je i dio kostimografije u današnjem vremenu. Taj koncept me sjetio na jedan nedavan projekt doduše televizijski "Mrkomir prvi" kojem je radnja smještena u srednji vijek a događaji koji se projiciraju su aktualnost današnjeg vremena. Koncept "mjere za mjeru" je jedna crta osuvremenjenosti kostimografskom i sa glumačkim improvizacijama što je izvanredno. Stvarno ovo je rijedak slučaj kad nova osuvremenjena verzija bolja. Na nju je bilo prigovora (ne čitam kritike zapravo niti ih uzimam kao relevantne posebno ne kad ih bulazne ovakvi prizmeni stvorovi ) ali ovdje je taj tip osuvremenjavanja u principu na svom mjestu. Koji je bolji način za dočaravanje projekcijske slike tog vremena i mentaliteta korupcije jednakih i jednakijih u sadašnjosti od scenskog koketiranja sa suvremenom kostimografijom i glumačkim improvizacijama kao nadopunom scenarija? Ovaj projekt je u puno pogleda oblik scenskog istraživanja što dodaje jedan specifičan koncept i inovaciju u Shakespearove dramaturške okvire. Još jedan dokaz takvog prizemnog kritičarskog kmečanja su i na metu uzete psovke kao nešto što je apsolutno nelegitmna metoda interpretacije u scenariju a baš to približava projekciju i istraživački koncpet funkcionalnosti Shakespeara u današnjem vremenu. Oni koji me redovito prate sjećaju se nedavnog posta-predstava "svaki tvoj rođendan" iz serijala zanimljivosti o psovačini na sceni koji je bio protestna reakcija na zgražavanje publike na psovke koje odgovaraju stanju stvari u realnosti i konkretno definiraju određene pozicije/emocije stanja uloga na sceni. Ipak je "svakt tvoj rođendan" suvremena predstava (događaji od 70-ih godina prošlog stoljeća do 2017) a i interpretira radnju s naših prostora a u slučaju "mjere za mjeru" kad je potegnuta ta crta sa osuvremenjavanjem i scenskim improvizacijama današnjeg vremena u vremenima Shakespera i psovačina dodatno pojačava taj koncept projekcije.
5.
Ali zajebi sad kritike i reference na njih to je samo više usput kao prilog i kompromitacija istih da se prebacim na realno stanje stvari po pitanju predstave. Dosta se informacija skupilo usput prije gledanja i od početka mi je jedna pozicija specifično intrigantna-ona vojvodina koji je navodni deklarirani leberal kojem se gadi provoditi puritanske zakone i odlazi s pozicije ali ostavlja ju nekome za kog vjeruje da će te iste zakone sigurno provoditi. To je od početka klip pod noge koji si sam baca u prikazivanju samog sebe nekim liberalom. Imam i dvije digresije 1.početna scena je naracija na engleskom što mi je jedina falinga predstave. Mislim govorim engleski ali falio je taj neki življi koncept kakav bi bio na hrvatskom pa je to izbilo tu nabijenost koja je potrebna a drugu ću ostaviti kao šećer na kraju zasad ću modalno ostaviti stvar na tome da mi je intuitivan potez bio referirati se na glumu u prošlosti. Osuvremenjavanje predstave je bio pun pogodak modernizirana scena mobiteli i sve iz ovog stoljeća projicira Shakesperovo vrijeme u konzistensnost sa talibanijom irana. Zaštitari na sceni imaju funkciju "moralne" policije koji hapse one koji su prekršili zakon koji zabranjuje seksualne odnose izvan braka i provode smrtnu kaznu vješanjem. Postojale su po premisama predstave samo supruge djevice časne i prostitutke. Brat časne je osuđen na smrt jer je prekršio zakon puritanskog fanatizma a jedino kako ga može spasit je da se poda Angelu-novom obliku vlasti kojem je mjesto prepustio vojvoda. Zanimljiv lik vojvoda mislim deklalirani liberal koji nije promijenio taj nakaradan zakon nego ga je ostavio onome za kojeg je siguran da će ga provesti. Ovdje stvar dolazi do preokreta jer on se je ubacio u špijunsku misiju maskiran u popa i provjeravao kako funskionira provođenje puritanskih asketskih zakona koji intenzivno bacaju represiju na seksualne slobode. Angelo je od početka je bilo kristalno jasno-osim što pokvarenjak i licemjer koji je dao prljavu ponudu časnoj da joj brata poštedi vješanja a skoro i silovao a za njega taj isti sektaški zakon koji provodi u tom slučaju ne vrijedi. Vojvoda zakamufliran u popa skuplja dokazni matrijal koji koristi protiv njega i skida ga s vlasti i sve njegove zakone. Dramatične situacije su se morale odigrat kao da alternativa tome nije bila jednostavnija-samo promijeniti zakon, ali tu ima jedna druga kritičnija stavka-kompromitiranje licemjerja prosječnog fanatika koji "smije" ali drugi ne smiju. Kaznena odgovornost po vojvodinom ponovnom preuzimanju vlasti je dokinuta ali je uveo i jedan novi oblik represije-poticaje za obiteljske živote i ugovorene brakove između muževa i žena koji su ih varali.
HNK ZAGREB
6.
Iskoristit ću situaciju da se vratim na pitanja "časnih" "udanih" i "prostitutki" zapravo samo jednoj kategoriji-ovoj zadnjoj. Podloga predstave je iako je sa suvremenim konceptom je to da su stvarno se neudane prostitutke kao refleksija vremena u kojem im je to bio jedini izvor finacija ako nisu bile udane a jedna od njih-se time niti ne bavi bar ne aktivno nego je tamo isto ne iz uvjerenja nego da nešto zaradi a slučajno je žena jednog od tih pripadnika moralne policije koji provode šerijatski zakon, njegova uvjerenja su nebo i zemlja razlika ali provodi i sam zakon šerijata a nju izvlači iz "krivog" društva. Spoj filma i kazališta je ovdje super pogođen-kutovi kamere na displeju prikazuju stanje stvari iza scene (uglavnom hodnike ispod HNK) i jedan mali set koji ima ulogu stana u kojem one žive, dok se odigravaju scene privođenja fizičkih obračuna i hapšenja istovremeno na pozornici u živim scenama se odigravaju neverbalne interakcije u situaciji koja je istovremeno-paralelno u kadrovima.
HNK ZAGREB
Elem nakon prljave ponude Angela sve one zajedno s vojvodom smišljaju plan kako da ga kompromitiraju jebiga-on je ipak vlast zakon nitko njime neće vjerovat svi će vjerovati njemu posebno u društvu koje valorizira bolesne šerijatske dogme prekucane u zakon zato su izveli akciju snimanja svih njegovih gnjusarija kao kompromitantan materijal koji će poslužiti kao dokaz protiv njega nakon čega traži smrt. Ali smrti više nema nema više njegovih zakona sad je u pitanju drugi oblik represivnosti samo onaj liberalniji. Nema ograničavanja seksualnih sloboda ali ima tih nazavidnih pozicija u koje su dovedeni ženski likovi kad im nametne ugovorene brakove sa seronjama (doduše s povlasticom reklo bi se jer sad sve njihovo (imovinu kapital) preuzimaju one) Sve situacije prije raspleta vodile su premisi da se odstupanjem s vlasti (iz krivih razloga) nije bacao klip pod noge a u raspletu se ispostavlja da u neku ruku ipak i je. Nije riješenje goru represiju zamijeniti manjom nego ih srezati sasvim u korijenu kad se tiču individualnih sloboda. Interpretacija 1604. u današnja vremena (ili projekcija tog vremena u moderno balans između vremena) u sekundi mi je vratilo film na realu i represivne iranske bolesne metode ubijanja hapšenja "moralne policije" a i klečavaca kod nas samo s drugim religijskim predznakom.
HNK ZAGREB
7.Dio iz knjige:
"Shakespearova estetika ovdje je estetike svjesne studiozne pretjeranosti, kako na razini zapleta i teme tako i na razini dramskog lika. Realističnost pak mjere za mjeru ostaje paradoksalno u osjećaju etičkog bezizlazja, možda i razočaranja koje rasplet drame tek s djelomičnim uspjehom progoni s pozornice. Upravo je u tome jamstvo da će mjera za mjeru uvijek imati publiku: možda ozlojeđenu možda uznemirenu možda razočaranu-ali zasigurno ne ravnodušnu."
HNK ZAGREB
__________________________________________________________________________________________
Da se vratim na drugu digresiju koju sam gore naveo-a to je referenca na vremena u kazalištima nekad i sad. Kao specifičnost improvizacije-nakon pauze drugi dio ženski dio ekipe otvara drugi dio ulasnom kroz hodnike na parket ispred pozornice i u improviziranoj je interakciji sa publikom-fore kao "došli ste nazad" "niste otišli" "ipak ćete pogledati do kraja" kao metoda početka mini monodrame jedne od njih o Shakesperu i Romeeu i Juliji što povlači i usputne priče o vremenima kad su kazališta bila dostupna samo za muške glumce što je još jedna od prigodnih referenca dvostrukih kriterija i neravnopravnosti koja korelira i u današnjem vremenu. Ne kroz pitanje ženskog bavljenja glumom ali kroz puno drugih da kao kroz konzervativno-puritanske zakone i bolesne ideje.
Post je objavljen 17.06.2024. u 23:10 sati.