Prije 8 i pol mjeseci doživjela sam nesreću koja mi je obilježila svo vrijeme do danas.
Dala sam sve od sebe da mi bude bolje, da čim prije dodjem na nekakvu normalu.
Plivanje, fizioterapija, šetnje, vježbe.
Smršavila sam 7 kila.
I onda…
Odem danas s mužem u njegov fitness centar za probu, vidjeti što od vježbi mogu tamo raditi jer je za plivanje danas bilo prehladno.
Odradim tamo kilometar brzog hodanja ta zagrijavanje.
Sva sretna krenem prema spravama ta vježbanje…
Pritom ne vidim stepenicu od kakvih 7-8 cemtimetara…
I eto me opet u bolnici.
Noga slomljena ovaj put ispod koljena.
Boli ko vrag kad i samo malo pomaknem nogu.
Sutra ću znati kada će me operirati.
Ležim u bolnici i blejim u strop.
I opet kao bezbroj puta u životu razmišljam što sam ja to tamo nekome gore skrivila da mi radi to što mi radi.
Nemam više volje nizašto.
Što god napravila, ma koliko se god trudila, ništa nema smisla.
Osam mjeseci sam si predbacivala kako sam mogla biti tako glupa i pasti u dnevnom boravku i toliko se sjebati.
Osam mjeseci sam se grizla zbog svih troškova koje sam napravila obitelji svojom povredom, iako mi nitko od mojih ništa ne predbacuje.
Žderem sebe samu zbog gluposti, kako mi kaže muž.
I sad ovo.
Ne znam kako ću preživjeti ovu noć.
Stvarno ne znam.
Nakon osam mjeseci borbe, a stvarno sam se trudila da budem “fit”, da budem jaka, da ne posustanem duhom…i tijelom…došla sam do sloma.
Fizički možda i preživim, psihički ne vidim šanse za boljitak.
Možda jednostavno trebam odustati.
Bez borbe.
Predati se i gotovo.
Finili su Mare bali.
Post je objavljen 16.06.2024. u 20:51 sati.