U zjenicama mojim puno mjesta ima,
u njima se ogleda cijelo čovječanstvo.
Dok oseka guta dan, a noć rasteže plima,
u moje oči utječe divne prirode tajanstvo.
Sve krasote premile mi rodne grude,
raskošje otoka, priobalje, šumarci,
brežuljci, sela i gradovi, srcu se nude.
I, nad Jadranom, pljuskovi i povjetarci.
Sve privlači ovaj moj nezasitan pogled…
Arena, Ilica, Velebit, dubrovačke zidine.
U sjajnim zjenama zadržava se ogled
kamenjara, slapova i slavonske nizine.
Svi prizori ulijevaju se u proširene zjene,
gdje noći su magične, a rumene zore rude,
gdje srce pozlaćenim slovima zaodjene
marljive i dobrohotne hrvatske ljude.
A kad bacim pogled s tornja na Vojaku,
kad upijem tokove triju dragih rijeka,
Motovun tanca balun, nad maglom, u zraku,
a na mihu plešu prsti istarskog čovjeka.
Spustim li se s četverokrakog Kaštela,
u ušima hujnu povici otužnih mornara,
šuškanje purpurnih plašteva i šinjela,
i umorni zveket nesvrzljivih oklopara.
Primamljiviji zvuci razliježu se Pulom,
kad rječica ljudi hita k svojemu cilju.
S idealom u mislima, u srcu sa šurlom,
hitaju k općem dobrostanju i izobilju.
Gdjekad nabasam na istomišljenika,
koji sa mnom kavicu posrče na Korzu
i otrpi umišljaje umišljena pjesnika,
da tkivo smo grada, kičma njegovu torzu.
I mi smo bitan dijelak hrvatske ljepote,
grumen smo zemlje, kapi istoga mora.
U srcima njegujemo istarske vrednote,
i zvukove i urese pulskoga folklora.
Dok dušom ljubim parkove i spomenike,
na Štinjan padaju tračci sunčeve krune.
U album pamćenja ubacujem drage slike
i ljepotu svoga svijeta nosim u Kašćune.
Post je objavljen 31.05.2024. u 13:06 sati.