Da ne čitate vašeg omiljenog blogera i njegove iritantne postove, mislili bi da živite u vukojebini prepunoj obožavatelja srbijanskog šunda.
Ovako kad čitate vašeg omiljenog blogera saznate da je jučer u Umagu pred dvadesetak tisuća ljudi nastupao naš heroj Marko, a da je u Zagrebu u dva dana skoro četrdeset tisuća ljudi prisustvovalo koncertima duhovne glazbe.
Naši objektivni i profesijonalni mediji, takvim događanjima posvećuju malo ili nimalo pažnje, ali će vas revno izvještavati o tome šta je rekla Severina, šta Jelena, a šta Duško, kao i o detaljima drame između Nikoline i Miše grofa.
Jednako tako je nevjerojatno malo pažnje izazvala činjenica da je Hrvatski film dobio zlatnu palmu u Cannesu.
Film je antiratni, režiser je Srbin, ispunjava sve preduvjete za medijsku pažnju, ali avaj ista izostaje, skoro da nikoga nije briga za tako senzacionalan uspjeh.
Inače film je o Tomislavu Buzovu, Hrvatu penzionisanom oficiru JNA koji se jedini suprostavio četnicima koji su negdje u Bosni s vlaka skinuli sve muslimane i poubijali ih, zajedno s tim Hrvatom.
Možda našim objektivnim i profesijonalnim medijima nije zanimljiva radnja filma.
Jutros me mlađi sin vodio u kafić, koji uskoro otvara podružnicu u New Yorku, dobar proizvod je dobar proizvod, i ništa ga ne može zaustaviti, croisanti su im mrak, nema taki ni u Parizu, ako ne virujete meni pitajte Sarah be.
Post je objavljen 26.05.2024. u 11:30 sati.