Ivan Večenaj
probudio sam se oko šest
skuhao čaj i naložio peć
grickajući čajne kekse promatrao sam
kroz balkonska vrata
kako se razdanjuje
oko podneva sam ustao
iz naslonjača
i otišao
u drvarnicu po sjekiru
te sasjekao
tu staru voćku
to jadno stablo što se
godinama zlopatilo
međ' stamenim
čempresima
koji su je odavno
nadrasli
zasjenjenu visokim drvećem
mokri snjegovi lomili su joj
razlistane majske grane
gladnih zima zečevi
glođali koru
mrazovi tuče vjetrusine
u unakrsnoj vatri
desetkovali rozo cvetje
bolesti naskakivale, napadale je uši
sitni glodavci pod korijenom
svijali gnijezdo
pa ipak, svake godine
vinogradarka bi
dala
par deformiranih
plodova s rupama od ptičjih
kljunova
par ružnih ali nevjerojatno ukusnih
sočnih breskvi
no tako je to odvajkada na našem imanju
voćke tu nikada nisu imale šansu
samo borovi, čempresi, smreke
omorike, smrče
tuje, tise, ariši, razne
niske četinjače
stabla tamnog lišća
i još tamnijeg vilajeta
varijeteti javora
većinom grobljansko bilje
kamene ruže i
žilave trajnice što zadržavaju vlagu
i potmule osjećaje
srušio sam tu breskvu
na moj trideset i treći rođendan
vani je bilo minus šesnaest
ptice su padale s grana
vratio sam se u kuću
i trgnuo lozu
mračilo se
suton je bio nestvarno krvav
nebo kao ukradeno sa
Večenajeve slike
srušio sam to stablo
na moj trideset i treći rođendan
bio je to čin milosrđa
zbog kojeg sam, vjerujem
i dan-danas živ
Post je objavljen 16.05.2024. u 12:33 sati.