U ovoj zemlji nema Majstora, razmišljala je gospođa 2/3 naglas, vozeći se na posao. Jednostavno ne-ma. I ne mislim na vrle i cijenjene majstore za kućanske uređaje i ostale trice i kučine, ti su već odavno napustili ove krajeve, njih naravno da više nema, no i ne trebaju joj takvi. Odavno je ona naučila sve te stvari obavljati sama i uglavnom joj niti ni ne trebaju ti šlampavci. Svoje mašine ona poznaje u dušu i ne bi dobro ni podnijela da joj neki amater prčka po, recimo, kondenzatoru ventilatora. Da ga dira s nespretnim prstima dok mu ona na licu čita neznanje i nesigurnost. Radije će ona i to sama naručitii zamijeniti. Neš ti atomske fizike ili metafizike čak.
Eto, vozila se ona neki dan na posao u društvu Josipe Lisac koja joj je na uho pjevala originalnu obradu neke pjesme. Pjevala joj je, mislim, "ti si Genije, čudo prirode, ti sve na svijetu znaš i Majstor si za sve". I gospođi 2/3 je sinulo da je gospođa Josipa sjela u njen auto da je podsjeti na činjenicu da takvi - netko ih zove Geniji, netko Majstori, netko Čarobnjaci - više ne postoje.
Mihail je na primjer takvoga napisao kao nestvarnog, prozračnog, lelujavog ... stranca. Stranca kojemu nitko nije mogao odrediti točnu starost, nitko mu nije mogao dati konkretan opis jer je stranac bio ... eteričan. Stranac je putovao kroz vrijeme i pio kavu s Kantom, baš kao i 2/3 i još je imao svakojakih čudesnih, neuhvatljivih, neshvatljivih i neopipljivih sposobnosti.
Eto, takav meni treba da bih bila potpuna, razmišljala je gospoda 2/3, ali, hm, ipak mora biti i konkretno opipljiv i realno uhvatljiv. Mora mi priuštiti zagrljaj od kojeg će me proći srsi. Za početak, naravno...
A dalje...
Što dalje? Nema dalje. Kraj.
...
Naknadno dodana vrijednost (jer vi to, ipak, zaslužujete):

Post je objavljen 13.05.2024. u 20:56 sati.