Moram ti reći da napokon osjećam da je sve više manje u redu, da su prošli oni dani kada sam se budila s teškom anksioznošću i kad sam mislila da ću svisnuti od tuge.
Imala sam few good men, and women too, women mostly, koji su me bili spremni slušati i pomoći mi u bilo kojem smislu da prebrodim tu krizu. Životnu.
Bilo je bitno izreći, bilo je potrebno poslagati mnoštvo detalja i krhotina vlastitog života, uz tuđu pomoć. A ja, solo-player, stjerana u kut, kojoj otvaranje nikada nije bilo lako.
Sada se osjećam rasterećeno, polako mi se vraća osmijeh na lice. Vratio se mir kao moje prirodno stanje.
A svi ti ljudi koji su me zagrlili svojom dostupnošću su pokazali da su u mojoj muci, moji junaci.
Ona pjesma, ona dva-tri stiha, koju ona žena pjeva dok..samo radi svoj posao...je postala oda radosti.
Post je objavljen 08.05.2024. u 08:20 sati.