Marketing
Polufinale
Ovo mi je najjači komentar koji sam dosad pročitala o Baby Lasagni i njegovoj pjesmi:
I stvarno.
Nemam kravu (ni bika kao ministar iz mog kraja) ali dajem časnu pionirsku riječ da nikada više neću gledati to sranje od Evrovizije ako mali Lasagna ovaj put ne pobjedi.
Lani su "stručni" žiriji zajebali onog zelenog čakavca iz Finske, nadam se da će mali Istrijan uspijeti izrimtimtagidimati se iznad njihovih političkih kalkulacija.
E sad.
Mali je ulovio žicu mnogima.
Jedno što spominje mačku.
A znamo da su mačke na internetu popularnije od svih Taylor Swift i Brad Shitova.
Drugo što je tim spominjanjem mačke dirnuo u srce mnoge koji su, kao i ja, otišli u tudjinu s onim jednim (ili više njih) kofera.
Doma je ostala kuća, roditelji, braća...
I naravno - mačka.
Nisam naročito sentimentalna, barem to nikada ne bi priznala, no taj detalj s mačkom meni uz svo ono veselo skakanje po pozornici tjera neku staru prašinu u oko, od koje onda poteče suza.
Kada što smo prodali kuću nakon smrti roditelja (možda i ne bi da nije sinu i meni bilo strašno dolaziti medju te prazne zidove u kojima nema više "babe i deda", toliko strašno da nismo nikada nakon mamine smrti više boravili u njoj), mene je najviše od svega stezalo oko srca jer smo se tako morali oprostiti i od starog žutog mačka.
Iako nije bio samo naš, zapravo on je bio samo svoj, slobodan i sam je odlučivao kada će i kome pripadati, vidjaki smo ga i po drugim dvorištima, nakon što staraca više nije bilo, dolazili smo u kuću samo provjeriti hoće li se Žućko opet pojaviti.
I stvarno.
Parkiramo auto, otvorimo vrata, sjednemo na stube na verandi...
I evo njega ni 5 minuta kasnije.
Mačke su se svih tih godina od kako sam otišla od doma mijenjale ali uvijek je neka bila oko kuće, u dvorištu.
Žućko je bio zadnja od njih.
Ištvan bi znao reći kako bi ga trebali uzeti sa sobom, no nije to bila takva sorta kao ova naša tri aristokatsa, da živi poškopljen u stanu.
Zadnji put kad smo ga vidjeli, a bilo je to onoga dana kad smo prodali kuću (pod uvjetom da se novi vlasnik dalje brine za mačka - stvarno je to radio, dok jednoga dana, par mjeseci kasnije, nije više došao), bio je već podosta sijed, pojeo je svoju zdjelicu, dao se malo pomaziti po glavi i ostao sjediti na verandi, kao svaki put kad smo odlazili.
Ne znam da li je rekao mjau back ali nekako mi se činilo da razumije da je to zadnji put da se vidimo.
I da smo muž i ja plakali putem jer se opraštamo od njega a ne zbog oproštaja od kuće i kućišta.
Malome torteliniju od srca želim pobjedu za sve mačke ovoga svijeta, koje i sad čekaju da se (neki bivši klinci) vrate doma.
Mjau cat!
Pliz mjau (back)!
Post je objavljen 07.05.2024. u 19:38 sati.