Možeš zaboraviti stvari ili osobe, ali ne možeš zaboraviti osjećaj koji si pritom imao...
Reče netko.... - "nitko ne voli tužne ljude".
E, onda ispada da moraš imati namontiran osmijeh, praviti se da si savršeno sretan, biti po svim standardima, nešto govoriti, a da to ne misliš, šutjeti kad ne misliš da treba šutjeti, osluškivati druge koji zanovjetaju jer im se nešto ne sviđa kod tebe, a pritom ih ne ugrožavaš, ići tamo negdje gdje ti nije baš ugodno.... itd. itd.
Pa si tužan jer nemaš pravo biti tužan. Pa si u grču.... Jer nemaš pravo i ti biti sretan.
Da sad ne ostane na tuzi i čemeru, da uzgred spomenem i pozitivnu gestu od neki dan jer se netko potrudio olakšati ti i pritom spasio cijelu stvar. Nije čak ni važno što i kako koliko sam osjećaj. Na takve stvari baš ne možeš biti ravnodušan. Rekli bi neki "to tako treba biti", ali nije uobičajno i vidljivo baš stalno....
Pa si mislim, da se ljudi manje trude pokazivati sebe i brineći se o svom dojmu u društvu omalovažavajući drugačije od sebe, a više o tim nekim gestama i sitnicama koje mijenjaju na bolje toga nekoga, manje bi bilo hejtanja, lažnih osmijeha i negative za koju se lako podvlači da je pozitiva. Malo kao dosadnjikavo, ali naravno da ima i dosadnijih stvari od držanja koraka sa svim raznoraznim nepisanim pravilima koje sam čovjek može ikad (o)smisliti....
Duran Duran - Ordinary world (live)
(danas nema slike, samo tona od nekih koji uskoro dolaze... tužno, ali sve ima svoje razloge.... zapravo, dobro se poklapa u post...)
Post je objavljen 04.05.2024. u 18:26 sati.