Marketing
Konjska rit
Jutros sam ponovno bila na kontroli kod ortopeda.
Zadovoljan je napredkom.
Edem u koljenu se smanjio, koljeno je stabilnije.
Izgleda da je svo ono plivanje i hodanje po bazenu neki klinac ipak koristilo.
Ordinacija je u starom dijelu grada, gdje je nemoguće naći parking, pa me obično Ištvan odveze tamo i onda pričeka u firmi dok ne budem gotova.
Pregled je išao ekspresno, bila sam prva na redu i muž još nije ni kavu popio a već bi morao nazad po mene.
Krenula sam tako pješke prema njemu jer mi se baš nije naročito žurilo otići na posao.
Sastanak u firmi je tek u 12, imam još viška sati, nisam luda ubijati se na poslu, inače neću penzije dočekati. I zato polako. Nešto sam ipak naučila od mladjih kolega zadnjih godina.
Preko Neckara sam ovoga puta prelazila po “krivoj” strani mosta, onoj s koje se ne vidi “Schloss”. No ionako je taj dvorac na svakoj razglednici iz uspavanog Heidelberga u kojem prije 11 ujutro nemaš gdje ni kavu popiti jer je sve još zatvoreno, pa eto da jednom vidite i drugu stranu.
Iako ništa ne biste propustili ni da je ne vidite.
Grad je zahvaljujući Zelenima kao najzastupljenijoj partiji na vlasti postao uspavana provincija, koja si to ne želi priznati, nego živi u oblacima iz vremena ih hab majn herc in hajdelberg ferloren.
Danas tu možeš izgubiti uvrh glave kebab ili falafel, srce nikako.
Dosadan, kurčatorski grad bez poštenog bazena, noćnog kluba, koncertne hale, u kojem je uspio propasti i Holiday Inn, što stvarno treba znati.
Zanimljivo za 2 sata turističkog razgledanja stare jezgre uz degustaciju "heidelberškog poljubca", kojeg ne morate probati ako ste ikada okusili Krašovu Torticu koja je barem triputa ukusnija.
Na poslu ništa novo.
Dvoje kolega odlazi na godišnji, jedan je razbio nos na nogometu i sad je na bolovanju.
Klasika, sve je opet čekalo mene da dodjem sa odmora.
Nabijem ih na kuki.
Dobro da su toliko glupi da ne znaju da ću to obaviti lijevom
nogom (to je k tome ona sjebana).
Ovo je moja predivna marenda od nekih 200 kalorija.
Mogla sam i ušparati ta dva tri eura pasući travu oko firme.
Da nisam unutra ubacila 3-4 indijska oraha, crkla bi od gladi.
Ovako sam samo krepala.
Sve vičem njam njam.
Zbrisala sam s posla oko 16 sati, tako da se nisam baš pretrgla. Ipak je sutra praznik nerada.
Na putu doma kupila sam par rožica za na prozor.
Sinu sam naime zaboravila reći da ih zalije dok nas nema, pa je sve otišlo u vražju mater jer taj radi sve strogo po napucima.
Mislim, nije ni da sam ja nešto talentirana za to kućno cvijeće, sve mi pokrepiva nakon nekog vremena (osim orhideja, a njih valjda ne treba puno zalivati :P), tako da nije ni čudo da je pobrao taj anti gen za cvijeće.
Nakon večere odlučila sam nabiti onih famoznih 10000 koraka dnevno.
Tek toliko da kasnije mogu jamrati kad sutra opet budem dvije kile teža od sve te silne aktivnosti.
Predvečer se ovdje svi zavuku u kuće i spuste zastore, tako da ova i tako pripizdina izgleda kao kulisa za neki film strave.
Ili film o prijetećoj kataklizmi.
Ne volim te šetnje jer me podsjećaju na jedno mučno razdoblje života, kad se moralo šetati u krugu radijusa 15 km i sva ta seoska razglednica mi se toliko zgadila, da godinama nisam htjela šetati tim stazama.
Na kraju sam se još nauživala straha kad se iza mene pojavila neka silna jahačica, koja nikako nije uspjevala kontrolirati konja i već sam vidjela kako me konjoliki opiždjava kopitom dok ovu izbacuje iz sedla. Mojoj sreći nije bilo kraja kad me je konačno prestigla bez incidenta i odjahala u tri krasne i dalje se mučeći s konjinom koja se i dalje bunila i uporno hodala (jel konji hodaju ili nešto drugo) udesno.
Tko bi rekao da čovjek/žena može biti sretan gledajući u konjsku rit.
Kako god, 10100 koraka je danas tu.
Sutra plivam a dalje ćemo vidjeti.
Vaga još nije umrla a kad će ne zna se.
Post je objavljen 01.05.2024. u 00:10 sati.