Pregled posta

Zrcala, sjene i maske

Na treperavoj svjetlosti plamena u starom kaminu teško je zaključiti po izrazu tvog lica u kojoj mjeri je drhtanje tvog glasa posljedica umora od puta ili straha jer si se vratila, nepomirena s tim da ćeš još dugo biti znatiželjna ovako smanjena na veličinu tog djeteta?
Znaš s majkama nije uvijek med i mlijeko, znam tako mnogo o sretnim obiteljima, pa ipak moje je neznanje široko kao more, jer tajne i nesporazumi..., žena koja te odgojila dala ti je ime, knjigu recepata i zapravo dala ti je sve. Skoro će četrdeset pet godina i svakog proljeća počinju tvoje glavobolje. I što si postala, polu mrtrva prognanica u svijetu živih, umivanjem tjeraš strahove i izbjegavaš podići pogled jer te lik u ogledalu ispunjava užasom. Ne zebeš zbog tog odraza, već zbog toga što jesi. Pramen dima se uvukao među nas dvije i sliči na pukotinu, a tako smo blizu jedna drugoj. Ništa nisam pronašla u ovoj kući kao ni ti.

Grilje su otvorene. Crno noćno nebo izbockano zvijezdama odražava se u oknima prozora kao u zrcalima. Uljuljkana toplinom vatre zagledana u odraz pred sobom, sjediš i zuriš u djevojčicu toplih, prozirno plavih očiju, lica uokvirenog plavim uvojcima. Tišina o velikim stvarima. Potpuna tišina, čak je ni dah ne narušava, a valja ti šutjeti... tvoj pokret nedoumice popraćen željnim pogledom za mojom pričom kao da traži potvrdu, a istodobno je prijekorno govoriti... istine.

Večeras otključat ću vrata i početi od početka, premda naravno početci nikada nisu tamo gdje se misli da jesu. Najprije nije bilo ničega, a onda si se rodila ti...premda nije bilo tako. Obitelji su isprepletene nitima, mreže, i ne možeš dotaknuti jedan dio a da se ne odrazi na ostatak, nemoguće je shvatiti jedan dio bez potpune slike. Tvoja priča nije samo tvoja, u njoj smo nas dvije. Ti si ona koja je davno prestala postojati, a ja sam ona koja je nekoć bila ti. Preko praga se ulazi u kuću a preko riječi u dušu. Bilo je puno mojih i tvojih kasnih noći, ali samo je jedna važna. Ona kada se najdublje osjeća, u kojoj si napušten ili nađen i ona u kojoj su izgubljene sve nade da se dočeka jutro.
Duša je ostala, ostao je samo pjesnik. Svega ostalog nema. I to je onaj glatki pozlaćeni val na kojem jedrim u mirne skute topline litica najdražih dana, i nijedna me kap više ne dotiče, ni vlažan zrak istine s teškim pokrovom. Znam da se ne slažeš sa mnom. Ali to dijete davno je prestalo postojati uz jedva primjetno titranje zraka.

WZ©



Post je objavljen 30.04.2024. u 19:37 sati.