Kaže mi – znaš li što je sadašnji trenutak? Rekao sam mu – otprilike znam. No, voljan sam čuti dalje. Kaže mi – radiš određenu radnju na ovom svijetu i onda se zagledaš u nešto. Tada sve stane. Čak i vrijeme. Za tebe u tom trenutku. To je trenutak kad si se „uvukao“ u sebe. To si ti. U tom trenutku ti objedinjuješ prošlost, sadašnjost i budućnost. To je točka kad možeš „vidjeti“. Tada si ti iznad stvarnosti u kojoj sudjeluješ i u ulozi si promatrača. Tada shvaćaš koliko je besmisleno biti opterećen svijetom materije, stvarnosti u kojoj jesi. To si ti, Živ unutar materije, odbacivši spoznaju sebe kao Živog poistovjećujući se s prolaznom materijom.
Sjedio je zamišljen. Tada se okrene prema meni te mi kaže – možeš li me naći u svijetu? Gledao sam ga šutke. Kaže mi – da, ali tek kad me nađeš u skrovitosti svijeta. To je trenutak. Trenutak koji je vječnost. Vječnost u kojoj se sve spaja. To je poput osjećaja kad zaroniš ispod površine mora i pustiš sebi da se osjetiš. Ti si more, ti si ocean. U tom trenutku. U sada.
Post je objavljen 24.04.2024. u 23:03 sati.