Nema ničega na svijetu toliko važnog od nas samih. Biti i osjećati život nema cijenu. Te naoko male stvari ljudi najčešće pojednostavljuju i prihvaćaju kao nešto svakodnevno i obično.
Ovo sve se događa do renutka u kojem se moramo suočiti s potrebom žrtve. Žrtva roditelja za djecu, partnera , prijatelja za nekog drugog predstavlja neuobičajeni postupak jedinke u odnosu na samodržanje. Premda su ljudi uglavnom sebična bića uvijek i nanovo se oduševljavamo kada daju sebe za nekog drugog.
Jasno je zašto se uvijek čudimo, a to je samo zato što to u osnovi nije prirodni proces. Na žalost, najčešće u svom oduševljenju ljudi istovremeno u sebi zaziru od ovakvih posupaka i ne nalaze se u njima a sve iz razloga što u prvom redu misle na sebe. Prozvati to sebičnim ne stoji.
Sebičnost, taj prirodni opis ljudskog stanja koji drugi osuđuju nije ništa drugo nego obično licemjerje. Govoriti o nekome da je sebičan i da je dužan dijeliti i pomagati drugima je netočno a i nepotrebno. Nikakva pravednost niti dobrota nije neka zakonska norma ili obaveza a pogotovo potreba, već slobodna volja koju ćemo ili nećemo primjeniti.
U ovom svijetu danas moralisti najčešće posrću i nikoga nije briga, uglavnom ponosni, s uzdignutim čelom za postignuta djela za koja nemaju stvarna i iskrena priznanja.
Biti svjestan ovog stanja i nužnost nametanja potrebe za pomaganjem drugima vodi ka nekim drugim vrijednostima iz kojih su proizašle strukture mraka i pohlepe koja ne prestaje, a danas se to zove vjera.
Post je objavljen 23.04.2024. u 15:21 sati.