Pregled posta

Novo Mesto II dio

Za povratak na prvi dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.


Nakon tuširanja i odmaranja odlučilo smo se na večernji izlazak kad je već sam centar grada tu blizu.
Za razliku od dnevnog svjetla, sjetio sam se naš smještaj snimiti izvana pod okriljem noći.

Iza mojih leđa je glavni gradski trg koji se baš tako zove – Glavni trg.

Trg je blago nizbrdo a dolje na njegovom kraju je most preko Krke koji smo pri dolasku prešli. Odlučili smo do tog mosta doći uokolo tumarajući nasumice gradom. A potom se vratiti trgu.



Dojma općeg smo bili da je grad nekako mračan, slabo osvijetljen. Mračni dojam zbog nedovoljnog svjetla dodatno je pojačan nedostatkom ljudi. Dakle mračno i pusto, pa nekako psihodelično i zlokobno. Dok sam ja još uspijevao u tomu naći nešto meni zanimljivo, čak i privlačno mojoj je suputnici sve to izazivalo tihu jezu pa mi je bojažljivo predložila da ovu mračnu turneju po gradu reduciramo.
Sišli smo do mosta najkraćom prečicom. I on je bio u skladu s općim atmosferom grada – stidljivo osvjetljen.

Pogled a njega na drugu stranu Krke nije Bog zna što donio osim općeg mračnog utiska.
Koji je razlog ovako mršave rasvjete u gradu!?

Sve je stvar psihologije. Navikli smo živjeti u raskoši svega i svačega, pa tako i energije. Naravno, većina će skočiti na ovo što rekoh "pa nećemo se, valjda, vratiti u kameno doba!?“
Međutim, čini mi se da smo već dulje vrijeme zašli u neko zbunjeno doba. Postaje nam jasno da ovako neće moći dugo. Resurse, sve moguće, nemilice cijedimo. Stalno nas plaše koliko još nam predstoji do nestašice nafte, bakra, pitke vode, čistog zraka…S druge strane tvrdoglavo se opiremo bilo kakvom smanjenju komfora, da ne velim štednje. Stalno se smjenjuju prijedlozi za štednju, koja se, barem psihološki, nastoji ublažiti stranim izrazom racionalizacija, no na tome uglavnom stane. Kao da se stalno smjenjuju prijedlozi promjena na – isto. 'Ajmo mijenjati, a da bude kao i do sad.
Prvu konkretnu promjenu, prvu štednju sam uočio baš u mome gradu i baš u njegovom dijelu gdje živim u obliku izmjena sijalica javne rasvjete. Suptilno su nas uvjeravali da ova nova rasvjeta bitno manje troši struje. Vjerujem da je tako, ali ta nova rasvjeta daje i bitno manje svjetla.
Čovjek je najprilagodljivija životinja, na sve se privikne kad to mora. Tako su ljudi u mome kvartu, uz manje-više mrzovoljno gunđanje, prihvatili novo noćno okruženje. A što mogu drugo!?
A sad takvu rasvjetu vidim (bolje reći od mraka ne vidim) ovdje u Novom Mestu. Dakle, krenulo je s promjenama, treba ih očekivati još, i valja im se prilagođavati.
Trg je bio velik, širok, na njemu dovoljno ljudi da ona psihodelična zlokobnost pređe u diskretnu idiličnost. Barem toliko.



Tu je i gradska vijećnica, o kojoj ću sutra još koju prozboriti i slikom ju prikazati.

Prolazeći kraj terase restorana na kojoj je, iznenađujuće, bilo dosta ljudi predložio sam svojoj voljenoj da je izvedem na večeru. U početku je odbijala, no bio sam nepokolebljiv. Iskustvo me naučilo da mi paše dobro večerati noć prije dulje sutrašnje vožnje. Nakon što sam joj to objasnio pristala je na večeru – i oduševila se njome.

Konzervativan kakav jesam, barem što se jela tiče, ja sam konzumirao visikokaloričnu picu s isto takvim točenim pivom, dok je moja suputnica jela Kraljevu salatu s piletinom. Ovo „kraljevu“ valjda zbog toga što se restoran zvao „Kralj Matijaž“.
Uglavnom, oboje smo bili oduševljeni objedom, toliko oduševljeni, da je potpuno nestala ona psihodelična zlokobnost zbog mršave ulične rasvjete. Čak što više, s tim pozitivnim stavom smo još malo prozujali gradom, „da nam se večera lakše provari“. Tako smo došli do crkve sv. Lenarta.



Na žalost, osim imena ništa više na netu o njoj nisam našao.
Nakon nekog vremena bilo nam je dosta šetnje, pa smo otišli do naše sobe i legli u krevet. Nije nam dugo trebalo da nas san osvoji.

Nedjelja

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Posebnost ovog smještaja, barem što se mog iskustva s njima tiče, je doručak koji je uračunat u cijenu. Pa 'ajd' da ga probamo!
Sinoć pri plaćanju mi je rečeno da je doručak za nas u hladnjaku (onom lijevom) kao obrok broj 8.



Kad otvorim paket vidim sastav doručka malo bistrije. Svakome po jedno kuhano jaje, nekakav namaz, sir i nekakve zelenjave.

Nisam se baš pretjerano najeo, niti sam to očekivao, mada mi je bilo zanimljivo. Pobornik sam stava da je doručak najbitniji i najobilniji obrok, pa sam ga kasnije još malo pojačao u vlastitoj režiji.
Negdje na pola puta od blagovaonice do naše sobe, malčice sa strane ugledah stepenište koje bih prije ljestvama nazvao.

Radoznalost mi nije dala mira pa sam se njima popeo u ugledao spavaonicu na gornjem dijelu potkrovlja.

Ugledao sam skromni smještaj od, da tako velim, pola zvjezdice. Čisto asketski, minimalno, pa ipak mi je bilo simpatično. Ležaji nisu na tvrdom podu, ipak imaju neke madrace, pristup tušu je jednako slobodan kao i nama dolje, dakle nužni minimum je zadovoljen.
Vratio sam se u blagovaonicu i izašao na terasu gdje je parkiran moj bicikl. Kad mu okrenem leđa terasa ispred mene izgleda ovako

Kad sam došao ravno na terasi do njene ograde ispred sebe s lijeve strane sam ugledao krov hostela s krovnim prozorima.

Ovaj dolje desno je od naše sobe, a ovi gornji su od onog “skupnog ležišča“ koje sam proglasio smještajem od pola zvjezdice.
Na zidovima uz ona stepeništa kojima smo nosili bicikl bili su čudni crteži.



Prije nego što ga napustimo, još koja crtica o samom imenu hostela -Situla
Situla (lat.: posuda), u arheologiji, naziv za posudu, najčešće metalnu u obliku vjedra s poklopcem. Pojavila se već u kretskoj kulturi (Hagia Triada), ali je u široku uporabu ušla na prijelazu iz X. u IX. st. pr. Kr. u etrurskoj kulturi, odakle se širila prema Padskoj nizini i istočnoalpskomu prostoru. Najstariji primjerci nisu ukrašeni, a poslije se na njima pojavljuju bogati figuralni ukrasi izrađeni tehnikom iskucavanja (tzv. situlska umjetnost). Površina situle podijeljena je u jednu ili više vodoravnih zona s figuralnim frizom prizora iz svakidašnjega života: ratnici, hrvači, svečane povorke s kolima, gozbe, životinje i dr. Najljepši su primjerci pronađeni u Italiji (Bologna, Este, Sanzeno), Austriji (Hallstatt, Kuffarn, Klein-Klein), Sloveniji (Vače, Novo mesto, Magdalenska gora) te u Hrvatskoj (Nezakcij).
(posudio sa enciklopedija.hr)
Evo i slike situle iz Vače koju posudih sa en.wikipedia.org

I groblje izgleda ljepše kad je osunčano, a kamo li nešto drugo. Stoga nakon napuštanja hostela nismo se odmah bjesomučno zapičili prema izlazu iz grada nego smo malo prozujali njime.
Netom nakon izlaska iz hostela našli smo se na glavnom trgu, odnosno Glavnom trgu, jer mu je to i ime.

Trg se blago spušta pa smo i mi blagom brzinom (dakle sporo) krenuli njime, snimajući što mi je bilo zanimljivo.









Tu je i gradska vijećnica, te ovako osunčana, puno je ljepša nego sinoć u onom mraku.

Gradska vijećnica nalazi se u gornjoj polovici niza zgrada koje tvore istočnu stranu središnjeg dijela glavnog trga. Sagradio ju je Josip Olivo 1905. godine prema nacrtima arhitekta Wolfa iz Kranjske Stavbinske družbe na mjestu srušenog starog Rotovža. Zgrada je dvokatnica s naglašenim središnjim dijelom koji odskače od građevne linije susjednih zgrada i arkadnim prizemljem izlazi na trg. Reprezentativno glavno pročelje oblikovano je povijesnim neoromaničkim i neogotičkim građevinskim elementima. Pritom je i interijer zgrade stilski ujednačen. (izvor: visitnovomesto.si, prijevod sa Slovenskog: Google prevoditelj)
Na kraju te blage nizbrdice završava se glavni, odnosno Glavni trg te nastavljamo preko mosta koji prelazi rijeku Krku.



Taj most, gledajući ga prema Glavnom trgu, izgleda ovako

Kandijski most (također Stari most) je željezni cestovni most koji povezuje staru gradsku jezgru Novog Grada s Kandijom. Most prelazi rijeku Krku u donjem dijelu glavnog trga. Izgrađen je 1898. godine samo nekoliko desetaka metara od mjesta gdje je stajao stariji drveni most, izgrađen 1600. godine, koji je srušen godinu dana nakon otvaranja željeznog mosta. Most je dugačak 75 metara, a sa zakovanom željeznom konstrukcijom jedan je od najrjeđih i najstarijih objekata te vrste u Sloveniji. Konstrukcija je pričvršćena za obalu masivnim kontraforima s rustičnom rezbarijom u kamenu. Zbog izgradnje mosta srušene su zgrade na južnom kraju srednjovjekovnog središnjeg gradskog trga. (izvor: sl.wikipedia.org prijevod s Slovenskog Google Prevoditelj)
Na Internet stranici kamra.si našao sam repliku stare razglednice s navedenim mostom

Pogled na drugu obalu rijeke s mosta nizvodno je izgledao ovako…

… a uzvodno ovako

U trenutku snimanja gornjeg snimka pažnju nam je privikao objekt u kome bi mogli pronaći današnji doručak.

Stoga smo se spustili do suprotne obale rijeke, ispred te pekarnice prikazane na gornjem snimku. Parkirali smo bicikle i dok je moja suputnica otišla u nabavku doručka ja sam se prepustio promatranju okoliša.
Voda rijeke je ovdje mirna k'o staklo tako da se u njoj lijepo odražava stari dio grada s crkvom.



Gornjim snimkom dominira toranj katedrale.
Katedrala u Novom Mestu (slovenski: novomeška stolnica, novomeška stolna cerkev) ili Katedrala svetog Nikole (stolnica sv. Nikolaja) u Novom Mestu je sjedište Biskupije Novo Mesto i znamenitost je grada. Prvotna crkva prvi put se spominje 1428. godine, iako je sagrađena prije toga. U 19. stoljeću crkva je prerađena u gotičkom stilu. Godine 1860. podignut je novi poligonalni zvonik u ljusci starijeg na zapadnoj strani crkve. (izvor: en.wikipedia.org prijevod s Engleskog Google Prevoditelj)
Dok nije došla moja suputnica uspio sam snimiti patke na rijeci kako pokušavaju odlučiti da li će ploviti ili samo plutati.



Krku smo ponovo prešli novim pješačkim mostom. Na sredini je imao proširenje, pa smo se pitali čemu ono služi. Možda za zaustavljanje i razgledavanje okoliša, što smo mi i učinili.
Dakle, odakle smo došli…

…i kamo idemo

Julijina pasarela, također i Loka-Kandija, most je za pješake i bicikliste u Novom Mestu koji prelazi rijeku Krku. Zamišljen je kao jedinstveni potez preko Krke koji se oslanja na jednu potporu u sredini vodenog korita te je tako povezan s projektom stare željezničke pruge i novijeg Kandijskog mosta. Na sredini most se širi kao mali trokutasti trg s pogledom prema Kapitolu. (izvor: sl.wikipedia.org prijevod s Slovenskog Google Prevoditelj)
Prije nego napustimo ovaj zanimljivi grad, evo snimka njegove gimnazije. Sama zgrada je impresivna, no obilno osunčana jutarnjim suncem izgleda višestruko impresivnije.

Gimnazija Novo Mesto druga je najstarija škola s gimnazijskim programom u današnjoj Sloveniji. Unatoč tome što je druga po starosti, to je gimnazija s najdužim kontinuiranim radom u Sloveniji. Gimnaziju u Novom Mestu osnovala je 1746. godine carica Marija Terezija. Školu su vodili franjevci iz Novog Sada. Nastava je prvi put održana 3. studenoga iste godine. Gimnaziju je tada upisalo 66 učenika (svi dječaci - gimnazija je u početku bila izrazito muška škola). (izvor: sl.wikipedia.org prijevod s Slovenskog Google Prevoditelj)
I to bi bilo sve što se Novog Mesta tiče. Kao što inače bude, koliko god informacija, slika i filmova čuo i vidio, kad dođem na to mjesto ili u taj grad sve nekako izgleda drugačije. Tako je i s ovim gradom. Zanimljiv mi je bio, mada je ostavio neki zbunjeni dojam u meni. Ne u negativnom smislu, naprotiv!
Očekivao sam veći grad i veću gužvu, pa mi je izgledao manji nego što u stvari jest. Tomu je, valjda, doprinijelo to moje očekivanje. Zbog tog očekivanja izostala je gužva i vreva ljudi, pa mi je grad više izgledao kao skromni, samozatajni gradić izvan glavnih tokova, čiju stanovnici tiho, i skromno, no i toplo i ugodno žive svoj život izvan uobičajene mahnitosti većih gradova.
Iako neispunjenog očekivanja, baš zbog ovog dojma spomenutog u zadnjoj rečenici, ovaj grad(ić) mi ostade u uspomeni kao simpatičan i ugodan. Usprkos mršavoj uličnoj rasvjeti.
I za kraj, što se ovog grada tiče, malo statistike vezanih za njegovo stanovništvo.
U općini Novo Mesto 1991. godine je bilo 33 619 stanovnika, da bi se taj broj 2011. godine povećao na 36296. Dakle, povećanje je za skoro 8%. Što se samog grada tiče 1991. on je imao 22 333 stanovnika, da bi se njihov broj 2011. godine povećao na 23 341, odnosno to je povećanje za 4,5%. (izvor: bs.wikipedia.org )
Dakle depopulacija, za razliku od Hrvatske, a naročito Bosne i Hercegovine, gdje je i te kako aktuelna, ovdje je ona strana, nepoznata riječ.
Na izlasku iz grada jedno kratko zaustavljanje, na zahtjev moje suputnice, iskoristio sam na snimanje okolice. Ona je, naime nešto trebala uzeti, ili staviti u svoju korpu na biciklu ( ne sjećam se više točno što – ženska posla).
Dakle, cesta kojom vozimo izgleda ovako…

…a moju pažnju je privukla crkva na brijegu sa kućama porazbacanim ispod nje.



Na moju, a potom i na vašu žalost, vi koji čitate ove redove ostat će te prikraćeni za bilo kakvu informaciju o crkvi i mjestu ispod nje, jer nisam uspio ništa o njima pronaći na netu. E sad je li stvarno nema ništa ili se nisam dovoljno trudio ne znam. Samo pretpostavljam da je ovo potonje.
Kojih kilometar-dva poslije došli smo do autoceste Ljubljana–Zagreb koja će nam, manje ili više i bliže ili dalje, biti dosta čest suputnik u danjem putovanju.
Pretpostavljam da je ovo vinorodni kraj pa je zbog toga na raskrižju bila zanimljiva dekoracija.

Demižon na gornjijem snimku je bio u sredini kružnog toka. Iako smo mogli na autocestu, mi smo, ipak, izabrali neku lokalnu koja ide paralelno s tom modernom prometnicom. Po njoj se voze oni koji nemaju vremena, pa žure, a mi nismo takvi. Naprotiv!

Nakon napuštanja kružnog toka više nego ugodno nas je iznenadila biciklistička staza i to još branikom odijeljena od ceste. Tako se na donjem snimku može uočiti gužva od razno-raznih prometnica. S lijeva nadesno tu su: moderna autocesta, lokalna cesta, biciklistička staza i na kraju pješačka staza.

Ljetna jutra, ovako osunčana, svježa i lepršava su nešto najljepše što se može pojaviti u svih 365 dana u godini. Vozeći opušteno uz čarlijanje osvježavajućeg povjetarca, te uz osjećaj sigurnosti na biciklističkoj stazi, odvojenoj od ostalog kolovoza, nija nikakvo čudo da su mi misli odlutali tko zna gdje. U stvarnost me ja vratio kružni tog u čijoj je sredini bio veliki natpis – Otočec.

Zar već, upitah se vrativši se u stvarnost. Tih 5-6 km od Novog Mesta prošlo mi je u nekoj maglovitosti, da ne velim mutljavosti, jer sam u toliko velikoj mjeri odlutao mislima pod dojmom očaravajućeg ljetnog jutra, da se malo što konkretnog oko mene sjećam.
Ravno iza kružnog toka je išla „glavna“ cesta, a mi smo skrenuli desno sporednom prema mjestu. Mjesto nije bilo veliko niti nečim atraktivnim da bi privuklo moju pažnju. Stoga smo jednostavno projezdili njime i pojavili se na lokalnoj cesti koja je to nije, jer je unaprijeđena u trim stazu.

Jednostavnom provlačenjem crta i simbola na asfaltnoj podlozi pojavili su se i pješačka i biciklistička i neka treća, ne baš konkretno definirana staza (valjda za one pješake čija je ambicija kretati se kao biciklisti).
S desne strane te ceste preobučene u trim stazu je rijeka Krka.

Glavna atrakcija mjesta Otočec nije u njemu nego malo dalje, nizvodno Krkom. To je stari dvorac Otočec ob Krki (Otočec na Krki). Nalazi se na riječnom otoku, adi dakle, pa se do njega dolazi mostom. Lijepim drvenim, rustikalnim mostom.

Kad sam se već zaustavio radi snimanja mosta, okrenuo sam se i snimio cestu kojom smo se upravo dovezli.

Ovaj dvorac je definitivno glavna zvijezda vožnje ovog dana, pa je red oko njega se malo dulje zadržati.
Rekoh već da je dvorac na otoku, pa da bi došli do njega valja prijeći – most.

Priznajem da me mostovi, samo po sebi, fasciniraju. Oni povezuju obale, strme strane, ponore, no prvenstveno povezuju – ljude. Uz pomoć mostova ljudi lakše, brže i jednostavnije dolaze jedni do drugih. Nije stoga čudno šti psiholozi koriste mostove figurativno kako bi približili ljude jedne prema drugima („sagraditi mostove“ između ljudi).
Ovaj ovdje je popločan drvenim daskama čime je povećan dojam rustikalnosti.
Dolaskom ispred dvorca shvatili smo da u njega ne možemo, barem ne mi „obični smrtnici“, jer je dvorac trenutno i hotel s (čak) pet zvjezdica.
/>


Na web stranici grad-otocec.com našao sam snimak dvorca iz zraka koji me je jako dojmio, pa ga ovdje posuđujem

Dvorac se prvi put spominje u dokumentima u 13. stoljeću, a za zidine se kaže da potječu iz 1252. godine. Od 30 otočića na rijeci Krki na ovom području, na najvećem je otoku dvorac Otočec koji je nastao probijanjem južnog kanala oko kaštela, kako bi se oko njega formirao jarak. Dvorac je nekoć bio u vlasništvu Ivana Lenkovića, vođe uskoka i vrhovnog zapovjednika Hrvatsko-slavonske vojske, koja je svojedobno bila pokrajina na južnoj granici Habsburške Monarhije, a kasnije Austrijskog Carstva i Austo-Ugarske. Prije Drugog svjetskog rata dvorac je bio u vlasništvu kuće Marghieri de Commadona. Početkom Drugog svjetskog rata dvorac su zauzeli Talijani i koristili ga kao utvrdu. Godine 1942. spalili su ga partizani i od dva mosta ostale su ruševine. Obnova dvorca započela je 1952. godine obnovom krova i trajala je 6 godina, uz pomoć raznih međunarodnih radnih brigada. Godine 1959. u obnovljenom dvorcu otvoren je prvi restoran. Tijekom slijedećih nekoliko desetljeća dvorac je mijenjao svoj izgled dok mu nije vraćen izvorni gotičko-renesansni izgled.
(izvor: en.wikipedia.org prijevod s Engleskog Google Prevoditelj)
Desno od ulaza je brončana skulptura brigadira postavljena je na kameno postolje. Na zidu dvorca nalazi se ploča s posvetom svima koji su 1958. godine gradili (tadašnji) autoput (Ljubljana – Zagreb). (izvor: spomeniki.blogspot.com )

S lijeve strane ulaza pažnju nam je privukla ljubavna igra jednog para, te kao pravi voajer, nisam odolio porivu te sam ih snimio (otvor na zidu na kojemu se par nalazio označen je crvenim krugom).



Pokušao sam proviriti kroz glavni ulaz u egzotiku od 5 zvjezdica kojoj, ja ovakav kakav jesam, nemam pravo pristupa.

Šetnicom oko dvorca obišao sam dvorac. Dvorac iz vizure šetnice izgleda ovako…

…a navedena šetnica, koja uglavnom ide uz Krku, izgleda ovako



Po mirnoj površini vode rijeke Krke bilo je dosta pataka koje zabavljeni svojom životnom logikom nisu na nas obraćali pažnju. Čak imam dojam da su nas blago ignorirali.



Stigao sam i do onog drugog mosta koji vodi na drugu stranu Krke. Nisam ga prelazio, zadovoljio sam se njegovim snimanjem.

Kad već pretjerujem s mostovima da još jedanput, ovaj put iz drugog ugla, snimim i onaj kojim sam stigao na ovaj otok.

Vratio sam se do glavnog ulaza i ispred njega snimio vozilo na električni pogon koji je bio na usluzi samo gostima hotela.

Nakon podosta vremena, u čije točno utvrđivanje trajanja nisam imao nakanu ulaziti, prelaskom mosta napustili smo ovaj otok. Iako nismo bili u samom dvorcu, ono što smo vidjeli bilo je pažnje i poštovanja vrijedno i kao tako ostat će trajno upisano u našoj memoriji ugodnih uspomena.
Našli smo se na standardnoj lokalnoj cesti.

To „standardnoj“ znači dovoljno širokoj, dovoljno dobre podloge i dovoljnog izostanka prometa. Okoliš je bio uglavnom ravničarski, te kao takav neobičan za neko opće poimanje Slovenije kao brdsko-brežuljkaste.
Ponovo smo se stisnuli uz autocestu Ljubljana-Zagreb. Ona je ponekad bile s lijeve strane…

…da bi prelaskom preko nje…

…ona bi se našla s desne strane.

Nakon koji kilometar autocesta nas je napustila, te nas ostavila da sami bauljamo dosadnom ravnicom, kojom su se smjenjivala sela.



Međutim, ako je ravnica bila meni dosadna, mještanima nije, naprotiv. Čim je ravnica, znači da je i zemlja vjerojatno plodna, samo treba raditi na njoj. Radi toga smo vidjeli dosta plastenika sa raznim kulturama, ili su te kulture na nekim njivama rasle na otvorenom.


Vožnja meni postupno postaje monotona jer se vozi tom ravnicom, pa vrtim pedale više mehanički, nesvjesno, puštajući mislima da pronađu štogod zanimljivo. Iz tog mentalnog polusna budi me zgrada osnovne škole u nepoznatom mjestu, kao i njena okolica.
Prometni znak na cesti koji upozorava vozače na nailazak škole uz cestu izgleda ovako (snimljen u odlasku, zato je s lijeve strane ceste)

Sama zgrada škole izgleda ovako

Pješački prijelaz ispred škole je ovakav

I na kraju ovog prikaza, cesta kojom smo mi došli do škole izgleda ovako

Moj duboki naklon i poseban respekt autorima i provoditeljima ideje koja je koliko jednostavna, a opet toliko genijalna. Spustiti svakodnevno sivilo prometa na šarenilo dječjeg svijeta – to ne može svatko, mada se čini suprotno.
Neko duže vrijeme. Mada se ne sjećam konkretno koliko duže, vozio sam s osjećajem učmale monotonije. Ravnica oko mene, cesta bez uspona malo krivuda, malo ide ravno, promet skoro nula, tako da sam pustio misli da odlutaju kud-koja, s pritajenom željom da se ova vožnja već jednom završi, jer mi se čini da je sve od zanimljivog iza nas.
I po tko zna koji put u životu – prevario sam se!
U stvari, kad smo došli na tablu na kojoj je pisalo „Kostanjevica na Krki“, prema kojoj bi trebalo, za trenutak, napustiti „našu“ cestu i skrenuti desnoo, hrabro i odlučno rekoh suputnici da se upustimo u tu avanturu „skretanja s pravog puta“.

Da bi došli u navedeno mjesto prvo trebamo preći Krku. To smo napravili prelaskom preko simpatičnog mosta s drvenom ogradom.
Odmah nakon mosta našli smo se u mjestu. Mještani su promet kroz to svoje mjesto, koje nije veliko, neka su Slavonska sela puno veća, riješili sa dvije paralelne jednosmjerne ulice. Svaka u svom smjeru. Prolaskom kroz te jednosmjerne uske ulice, zadivljen sam njihovom koliko jednostavnom, toliko genijalnom idejom. Mjesto, odnosno njegov centar, je krcat starom arhitekturom između kojih su ulice, sagrađene u neko prošlo doba, postale uske za današnja prometala, tako da svođenje samo jednog smjera prometala daje kompromisno rješenje između uskih ulica i modernih prometala.



Nakon skoro pola kilometra došli smo u centar mjesta koji je u obliku trga. Tu je bila stara, ali lijepo dotjerana kuća na kojoj je pisalo „Veterinarska postaja“.

S druge strane trga bila je crkva. Radi se o kasnogotičkoj crkvi iz 16. stoljeća s neogotičkom vanjštinom i godinom 1692. na zvoniku. (izvor: europeana.eu)

Gledajući gornji snimak, mi smo došli lijevom jednosmjernom, a vratit ćemo se desnom jednosmjernom ulicom.

Na kraju ovog neočekivanog, no i simpatičnog obilaska, ostaje nam još ponovo prijeći Krku te „našom“ cestom nastaviti prema istoku.

Na mostu sam za trenutak zastao, te s lijeve strane snimio ekipu koja se zabavljala čamcima na Krki.

Prije nego ostavim Kostanjevicu na Krki iza nas malo podataka o stanovništvu mjesta.
Općina Kostanjevica na Krki je 1991. godine imala 2612 stanovnika, dok je taj broj 2011. godine pao na 2404. Dakle, smanjenje je za skoro 8%. Samo mjesto je 1991. godine imalo 751 stanovnika, a 2011. godine 695, što znači smanjenje za 7,5%. (izvor: bs.wikipedia.org).
Dakle, neka depopulacija jest prisutna, no daleko manje nego u Hrvatskoj, a o Bosni da ne govorim.
Impresivna je ta briga Slovenaca prema biciklistima. U nastavku vožnje vozili smo po biciklističkoj stazi. Ona je od ostalog dijela kolovoza bila odvojena ne samo punom crtom već i rubnikom, tako da je osjećaj odvojenosti, a time i sigurnosti, od brzih motornih prometala bio potpun.

U slučaju lokalnih autobusnih postaja, nisu marili za trošak i trud, pa je biciklistička staza obilazila te postaje.

Kad sam već kod tih lokalnih postaja jedna nam je bila posebno zanimljiva zbog imena mjesta – Velike Malence.

To me podsjeti na mjesto pored Požege pod nazivom Velika, koje ima posebno naselje imena Mala Velika.
Brežice su gradić na lijevoj obali Save. Ova „naša“ cesta, da bi došla do Brežica, morala je preći Krku, a nakon nekih par stotina metara i Savu. Ona je to činila čeličnim mostovima koji su u vrijeme gradnje bili veliki pojam. No, zbog uskog kolovoza i najezde sve težih i bržih vozila oni su postali usko grlo. Radi toga je nizvodno, nakon ušća Krke u Savu sagrađen jedan pravi, moderni, široki most. Slovenci su dovoljno pametni da ove stare mostove nisu srušili i pretopili nego su ih ostavili da dostojno žive svoje pozne dane. I ne smo to, već su njih i cestu između njih promovirali u jednu integriranu trim stazu po kojoj mogu prometati samo oni koji idu na ljudski pogon, bilo direktno (pješaci), bilo posredno (biciklisti).
Prvo most koji smo prešli bio je preko Krke.

Ulaz na most

Ja na njemu (snimljeno po povratku)

Nakon ovog preko Krke, cesta vodi do onog drugog preko Save.



Netom prije mosta, s lijeve strane, fino se vidi brana hidrocentrale na Savi.

Sam most preko Save je nešto duži nego onaj preko Krke, što je razumljivo jer je Sava nešto veća, odnosno šira. Radi toga je i most iz dva dijela oslonjen u sredini stupom u Savi.

Na kraju mosta, tik pred ulaz u Brežice je „osobna karta“ navedenih mostova.

Čitajući saznajemo da su mostovi, i okolno uređenje potpornih zidova, sagrađeni 1906. a obnovljeni 1996. godine.
Što se Brežica tiče, zadovoljio sam se tek snimkom ulaza u mjesto prije nego smo se okrenuli i ponovnim prelaskom ovih mostova vratili na „našu“ cestu.

Na novom mostu, onom velikom i širokom, zastao sam na sredini i snimio ušće Krke u Savu.



Lijevo je Krka, a desno Sava, da ne bude dvojbe.
Do Dobove jednim dijelom cesta ide nasipom, što znači da je malo uzdignuta u odnosu na ostale njive. To nije bila prepreka graditeljima voljnim da ljubiteljima vožnje biciklom omoguće bezbrižnu i ugodnu vožnju, te su biciklističku stazu sagradili malčice ispod „glavne“ ceste.

Pred Dobovom, pri prijelazu preko nekog potoka „naša“ biciklistička staza je dobila svoj, zasebni most.



U Dobovi smo se podvožnjakom provukli ispod željezničke pruge Ljubljana – Zagreb, te s njom kao društvo s desne strane vozili se do granice sa Hrvatskom, i mjesta Harmica netom iza granice.

Na gornjem snimku se može uočiti da je biciklistička staza s lijeve strane ceste. Pretpostavljam da je razlog tomu da ona bude što dalje od željezničke pruge. Ne bi bilo ugodno biciklirati tik uz željeznicu kada njome protutnji vlak. A oni to ovdje često čine.
I na kraju opet granica koja to više nije. Prvo Slovenska…

…a iza nje i Hrvatska granična postaja

Prema žutom natpisu na tabli odmah iza postaje je mjesto Harmica, na čijem „željezničkom kolodvoru“ čekamo vlak za Zagreb. Ako vas ovi navodnici zbunjuju, sve će vam biti jasno kad vidite snimke tog „kolodvora“.
Pogled prema Zagrebu

Pogled prema Krapini (vlakovi dalje od Harmice za sad ne voze, a kad će, ne zna se)

U vlaku totalna pustoš. To totalna znači da pored putnika nije bilo ni konduktera, tako da smo se mukte udobno dovezli do metropole Lijepe naše.

Eto to je to!
„Prepreke na putu su razmjerne strahu u glavi!“
Dakle, ako savladamo „šta bi se sve moglo dogoditi na putu“ i odvažimo se, gurnemo se čak, na putovanje po njegovom završetku budemo nagrađeni zadovoljstvom uz primjesu oduševljenja. Naravno, tu je i umor, kao nužno zlo, koji se utrpava među navedene ugodne emocije, no, kako planinari vele, umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje.
Zato mi se čini da se svatko, tko je iole iskren prema sebi i svojim željama, može gurnuti o ovakvu ili sličnu dvodnevnu avanturu.
Nakon njenog završetka biće mu drago, a možda će ga preplaviti i val ponosa prema samome sebi.
Zbog odvažnosti što se upustio u takvo što.
Tako se, barem ja, osjećam nakon ove dvodnevne vožnje.


Post je objavljen 19.04.2024. u 09:34 sati.