Danas smo ga ispratili na posljednji put, upravo na njegov rođendan.
U utorak 9. travnja, u kratkom predahu od borbe za udah, hvalio se medicinskoj sestri: "U petak mi je rođendan!", vjerojatno zamišljajući društvance oko svog kreveta u domskoj sobi kako uz pjesmu dijele slastice i pregledaju sadržaj rođendanskog paketa dobivenog od drage, bliske osobe, najčešće od rodice Vedrane iz Splita, jer su mu roditelji i brat davno umrli.
Posebno će počastiti svog cimera, kojeg mi je s ponosom predstavio za jednog od mojih prerijetkih posjeta.
Sigurno će biti koja igračka ili neki predmet s Hajdukovim grbom, a sve će bit pohranjeno u odgovarajuću kutiju ili izloženo negdje u sobi da mu uljepšava dane do iduće prigode, blagdanskog ili rođendanskog slavlja.
Dok njegova mogućnost komunikacije nije bila totalno narušena ponekad bih ga nazvala telefonom pa mi se hvalio s ponosom kako su ih vodili u kafić, što je bila njegova spona s društvom koju je rijetko mogao ostvariti.
Bio je sretan zbog svake sitne pažnje, jer davno je rečeno da nije bogat onaj tko puno ima nego tko malo traži.
On je bio veliko dijete.
Rođen je početkom šezdesetih kad se još nije moglo puno pomoći kod hidrocefalusa i zbog toga nije mogao hodati i nikad nije naučio čitati, ali je imao pamćenje na kojem bi mu mnogi zavidjeli.
Volio je pjesmu i pratio domaću estradu, rado slušao emisiju za pomorce.
Sestra Ružica koja je bila zadužena za brigu o njemu 17 godina u razgovoru je rekla da se osjeća kao da je izgubila nekog svoga.
Bio je omiljen u svom Domu za osobe s teškoćama u Metkoviću, a i među preostalom rodbinom i prijateljima, koji su se okupili na današnjem ispraćaju.
Zbogom, Tomo, primio te Gospodin u svoje Svjetlo!
Post je objavljen 12.04.2024. u 13:48 sati.