Teška su opraštanja. Odlasci. Rušenja mostova i gaženja u blatu. Teška su svitanja, i dani, i noći u znoju. Teško je biti ako nisi dugo bio. I ne biti kad trebaš. Teško je zuriti u bujice, svađati se s provalijama, slušati jeku svoje tišine i disati na svjetlu. Teško je lagati, i pričati istinu, i sanjati. Teško je biti realan. I maštati. Najteže od svega, teško je voljeti. I biti zahvalan. Iscrpljujuće je i tijesno. Nema mjesta za glas. Nema mjesta za drugo. Teško je, i smrtonosno, trepnuti dok si prestravljen, a suludo je prikovati pogled. Svi smo mi osuđeni na sebe same. To je najveća patka u jatu svih pitanja. Neke od nas boli. Neki se prave da ih nije briga. I mene boli patka. Ponekad. Kad lažem. Većinom se bavim rezanjem krila. I to je teško. I vježbam život. Jako sam umorna. Jako sam naporna. I teška. Mislim da sam u padu, ali nemam straha. Levitacija je isto teška. Ima dolje u garaži jedan komad alata koji stišće lijepljene komade drveta jednog uz drugoga. Ja sam onaj zrak između koji je ostao u tragovima. Natruha postojanja. Teško je željeti ako si neželjen od sebe samoga. I teško je popuniti praznine trivijama. Poput hrane. Ili sna. Moje provalije su bez boja, i bujice ne nose sjećanja, ili nadanja. Nema ničega. Teško je kad znaš da u sebi imaš sve, i ništa, a vrijeme te časti sa onim potonjim bez trunke milosrđa. Dobro bi ti došla neka definicija kao štaka, al' onda se sjetiš da ne hodaš, pa nije bitno. Padaš. Ne treba ti definicija. Bit će bujica, ili provalija, trećeg nema, a nema ni bijega. Ti si u iščekivanju sudara. Finalne odluke samostalnog suda o slijedećoj etapi tvog bivstvovanja. Koja patka.
Al mene zaista večeras nije ni najmanje briga.
Post je objavljen 09.04.2024. u 22:15 sati.