Pregled posta

Konzilij

Za početak izvještaj liječničkog konzilija...

Lijeva noga i dalje je u kurcu ali malo manjem negoli je bila.
Osjećaj "drvenosti" od ispod koljena pa do drugog prsta na nozi me zabrinjavao, pa sam prvi put trčala doktoru. Nije tromboza nego živci koji se još trebaju oporaviti. A oporavljaju se ca. 2mm na dan. Iliti dobar centimetar na tjedan. Pa ti računaj koliko vremena treba da se oporavi cijela dužina od koljena do stopala. Ajde nek je jednom i dobro ne imatu duge noge, kratke se brže oporave :)

Onda je počelo drkati desno koljeno. Čak je malo bilo i nateklo. Pa sam drugi put trčala doktoru. Preopterećenje, kaže on. Preopterećenje, kaže fizioterapeutkinja. Nesvjesno više opterećujem zdravu a štedim bolesnu nogu. I sad su obje u pizdi, da ne kažem kurcu, samo zato jer pizda više dira osjetljive blogere.

U medjuvremenu sam počela raditi puno radno vrijeme. Tako sam nakon dugo vremena opteretila desnu ruku, kod muškog roda poznatiju pod nazivom Desanka. Šakić. Probudim se u srijedu ujutro a šaka potpuno ukočena. Userem se od straha i krenem lijevom hvatati mobitel koji je zvonio za budjenje jer desnom ne ide. U mraku potegnem kabel od noćne lampe. Lampa (Tiffany, teška 10 kila) mi padne na glavu i skoro mi izbije lijevo oko.
Pa onda kad netko kaže da ne bi izlazio iz kreveta da mu se nešto ne dogodi.

U brzini, jer trebalo se obući i otići na plivanje, nisam stavila led na oko a i nije se ništa posebno vidjelo. Malo crvenila, ništa strašno.
Mislim ja.
Kad ono oko podneva (radim u home office-u) pripiša mi se, odem na WC, kad ono, imam šta vidjeti. Cijeli kapak plav, kao da sam se potukla sa BBB-boysima i Armadom istovremeno.

Zaključak liječničkog konzilija: Bolje mi je na poslu, ako se tamo slupam barem ide pod ozljedu na radu.

Drugi dio: Tjedni plan
Svašta ja mrzim ali najviše od svega bilo kakvo planiranje, posebno slobodnog vremena.
No, otkako sam počela raditi na ful, morala sam organizirati svaki dan, inače niš od mene.
Pa tako tjedan izgleda ovako:
Ponedjeljak: rad u uredu, u pauzi za ručak fizioterapija. Navečer joga koliko ide sa ovakvom nogom (ajde, sad barem znam sjesti na pod i dignuti se sa njega bez da zovem Velog Jožu). Spremanje večere, padanje od umora.
Utorak: Home office: intenzivno nabijanje prekovremenih koje mi trebaju za sve one fizioterapije, plivanja i posjete doktorima koje me još čekaju. Spremanje večere i padanje od umora nakon par vježbi za koljeno.
Srijeda: Plivanje i gimnastika u vodi pa home office koliko stignem. Navečer par vježbi. Spremanje večere, padanje od umora.
Četvrtak: Vidi ponedjeljak.
Petak: Vidi srijedu s dodatkom čišćenja mačjih zahoda i odlaska na plac. Spremanje večere, padanje od umora.
Subota: Dan za generalno tjedno spremanje, pranje i čišćenje povrća kupljenog u petak. Popodne konačno malo gnjiljenja na kauču.
Nedjelja: Plivanje i šetnja od par kilometara, jebanje majke nedjelji zbog ponedjeljka kad sve kreće ispočetka.

Treće: Razno

Pitanje mjeseca: Gdje li je nestala princeza Kate i od čega pati?
Odgovor: Nemam pojma i iskreno, zabole me kuki kojem nemam za te engleske parazite ali me čudi kako nikome još nje palo na pamet da Kate pati od sindroma Jovanke. To je ono kad preko noći nestaneš iz javnosti a svi se prave da nemaju pojma gdje si a na kineskom se tvoje ime izgovara "Čiči Doma".
Još će na kraju ispasti da Harry i Megan ne da nisu lagali u onoj svojoj Netflix seriji, nego da su debelo uljepšavali pravo stanje na dvoru.
Kakve ovo veze ima sa mnom i mojim nogama?
Nikakve.
Osim da eto i kraljevne trebaju dugo da se oporave, pa ne treba čuditi da mojoj nogi toliko dugo treba.

Prijatelj je imao rodjendan. Čestitam ja njemu, a on mi odgovori: Sad sam starudija kao i ti.
A ja njemu: Jesi ali barem nisi šepav!
A on meni: Nisam kurac. Noga mi je ukočena, u petak imam termin kod neurologa!
Eto zašto je dobro imati 20 godina mladje prijatelje.
Inače se razgovori svode na savjete o uzimanje B vitamin kompleksa za oporavak živaca noge.

Ištvan nije ništa naučio iz moje nezgode, koja nam je izmedju ostaloga sjebala godišnji u Sloveniji pa je opet rezervirao 10 dana wellnesa u deželi u travnju.
Pa mu ni to nije bilo dosta, nego je još organizirao i krstarenje po Engleskoj i Irskoj početkom rujna. Inače mrzim ta krstarenja sa tisuću Švaba na istom brodu. Ali ove godine u obzir dolaze samo penzionerske varijante. A i mora Kupus imati materijala da rastavi moj godišnji na proste faktore jer opet ne idem na Kubu ili u Indiju.
Na sve to ja sam samo sklopila osiguranje.
I tražila od doktora potvrdu da sam sposobna za put, za slučaj ako kasnije ispadne neko sranje tipa pala mi kosilica na desnu nogu ili uklještila uho vratima od frižidera da barem dobijemo pare nazad.

Izbori u Hrvatskoj zabole me koliko i lanjski snijeg.
No, onaj debil od predsjednika napravio je praznik baš od dana kad bi mi trebali voziti se s mora u deželu. Pa ćemo radi njegove prepametne ideje stajati u kolomi na autocesti sa svima Purgerima kojima se taj dan zaželjelo vidjeti mora.

Imamo i mi izbore.
Lokalne.
Za Oberbürgermeistera.
Tri su kandidata.
Jedna od stranke Zelenih, koja nam je prošli petak na placu predstavljajuću svoj program poklonila mentol bombone u kutiji sa njenim likom.
Mislim se ja, neću glasat za tebe kad si Zelena ali bombone ću uzet.
Prekjučer pronadjem te bombone u torbici, bacim jedan u usta i počne me gušiti.
Srećom sam imala pri ruci Claritin i sprej protiv astme.
Jebate, znala sam da ne volim Zelene ali da sam toliko na njih alergična nisam.
Tako je Zelena trovačica definitivno otpala sa mog glasačkom listića i ostala su dva tipa.
Jedan crni i jedan bijeli.
Od zajebancije ćemo glasati za crnog kandidata.
Jes da ni jedan ni drugi neće napraviti ništa pametno ali barem će se uzbuditi Švabe jer im gradonačelnik ne izgleda ko Dieter Meier.

Ovo sve sam napisala samo da Ipsilonka ima za zapisnik.
Moram sada ispuniti glasački listić za biranje putem pošte. Zatražili smo "Briefwahl" jer nema smisla trošiti benzin mi cipele a još manje vrijeme za bilo kakve izbore. Zaokružiš, zalijepiš i ubaciš u poštanski. Finito.
Pusić, kisić, odjebausić mikimausić!

P.S. Prošla je godina dana od našeg puta u Ameriku.
Stoputa smo zažalili da nismo tamo i ostali.



Post je objavljen 18.03.2024. u 21:15 sati.