Marketing
IZ DNEVNIKA ili još malo o dossieru Udba
Hokusai
Kada je završio Japanska haiku poezija i njen kulturno povijesni okvir, Davideu nije polazilo za rukom pronaći izdavača.
Knjiga je napokon tiskana o vlastitom trošku 1970. godine i postat će - kao druga iza Matvejevićevih razgovora s Krležom – bestseler godine.
Potom će doživjeti reizdanje 1976. godine, ovaj put u nakladi Libera-a. Lijepa knjiga, poštena oprema, za razliku od prvog izdanja.
U vrijeme prvog (samo)izdanja niti jedan urednik nije želio čak ni prelistati sadržaj. Zašto? Jer su urednici bili marksisti, lenjinisti, katkad i maoisti te su kao takvi zazirali od haikua zbog njegova buržoaskog podrijetla.
U vrijeme drugog izdanja, dakle 1976. godine, Davide je predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Jedan njegov student, nazovimo ga provizorno Ružica, koji je pak radio u redakciji Studenskog lista, obavijestio je dragog mu profu da se u novom broju sprema napad na nj. "Naša suradnica Slavenka D. dobila je „partijski zadatak“ da Vas što oštrije napadne", rekao je student Ružica.
I doista, nekoliko dana kasnije, na tadašnjem Trgu Republike, noćni su kolporteri glasno izvikivali: "Nestručno, neodgovorno i nedopustivo pisanje profesora Devidea*“.
Nije mu to bilo drago čuti.
Članak je bio popraćen karikaturom Japanca što razgolićen sjedi pod rascvjetanom trešnjom i nožem po dijagonali para trbuh - radi seppuku.
Ružica je isposlovao mogućnost odgovora, no Davide je odbio ulaziti u polemiku s drugaricom Slavenkom D.
Bilo je još onih kojima je haiku ideološki smetao. Stigao je napad iz beogradske Književne reči. Članak je potpisao zagrebački kritičar N.J. (?)
I slično...
Fala bogu, licemjerja ne manjka pa je tako Branko Mikulić - visokopozicionirani dužnosnik SR Bosne i Hercegovine i osmi po redu predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije – u trenutku kada je trebalo graditi mostove s Japanom, uručio veleposlaniku Japana Davideovu knjigu, prvo izdanje, kao eto, i mi konja za trku imamo. Knjiga se tražila po čitavom gradu, da bi se napokon pronašla u jednom zagrebačkom antikvarijatu i Branko je pismeno – o čuda li mu komunističkog! – zahvalio vlasniku antikvarijata na knjizi.
No nevolje s haikuom nisu prestajale.
Jednom se događao Tjedan japanske kulture. Organizirana su predavanja, filmske projekcije, fotografske izložbe, izložbe tradicionalnih predmeta, gastronomske večeri, ceremonije čaja i slično. Devide je pozvan da u izlogu knjižare August Šenoa u tadašnjoj ulici Socijalističke revolucije (prethodno Crvene armije, danas Zvonimirovoj 17) izloži nešto vlastitih privatnih predmeta, japanskih knjiga, suvenira, časopisa, razglednica, što je i učinio.
Iste večeri, pod okriljem mraka, smjerni i vrijedni diverzanti zamrčili su dvadeset metara izloga ilovačom, nanijevši time najviše štete ojađenim čistačicama koje su se namučile oprati skoreno blato s prozora…
Slavenka D. u svojoj posljednjoj knjizi iz 2021. godine piše o slobodama u SFRJ.
„… pa smo radili iz ovih mekših obrada, ne znam, Slavenku D.“, Željko Kekić, pripadnik bivše Službe državne sigurnosti Udbe u podcastu Velebit.
bivše droce
ponosno ulicama guraju
dječja kolica
Paralelno s Davideovim Na krilima noćnog paunčeta (antidnevnik prisjećanja) čitam Tinove izabrane prozne uratke i Protimbe Slobodana Novaka. Valja čitati domaće autore (iako počesto žele biti pametni, a nisu; to im je u amanet ostavio Krleža, a ponešto Matoš i Andrić), osvježavati zaboravljene, lapidarne izraze i odumiruće riječi, uživati u sintaksi materinjeg jezika, jer lako je neku zemlju pokoriti oružjem, no kada je pokoriš kulturom onda je stvarno kraj. (Prostor za razmišljanje: zablude Novog vala; uloga Stojedinice u američkom kulturnom imperijalizmu /hegemonizmu i sl.)
U Protimbama Novak također spominje nešto vezano uz današnju udbaško-suradničku temu:
... povezan s nekoliko starih prijatelja, pa tako i s Čedom Variolom, kasnije dječjim piscem na radiju; s njim sam dijelio svoju skromnu sobu, čak i krevet (honni soiqui mal y pense (sram ga bilo tko pomisli loše, op. Meistera), bili smo dugo godina bliski, primio sam ga ponovo kada se oženio nekoliko godina kasnije u svoj stan na dvije-tri godine, kumovao mu... Na kraju me razočarao, shvatio sam da me već godinama cinka svojim udbaškim ucjenjivačima; o njemu sam s gorčinom napisao radio-dramu Zakrivljeno vrijeme…
Novak također prepričava (ne)zgodu kada je njegova žena pomogla „krivoj“ osobi zbog čega kasnije nije mogla završiti faks i dobiti posao…
Joža Manolić u Politici i domovini piše da je književnik Mladen Grakalić bio njihov čovjek. Ali koji Mladen? Senior ili Junior?
Iznenada, prisjećam se vrbke za Gorssmutter.
Njoj su odmah nakon poroda prvijenca, dok je zašivena ležala na bolničkom krevetu, pristupila dva operativca s prijedlogom da radi za Službu.
Odbila je.
Navaljivali su.
Ne, ponovila je.
Nameračili su se.
Ne, ustrajala je.
Bili su odvratni, rekla je. Izgovorivši to na licu joj se ocrtalo istinsko gađenje.
Zbog nesuradnje, za odmazdu, nekoliko godina kasnije agenti su na njenom radnom mjestu spalili drveni sekreter zajedno sa višegodišnjim istraživanjem koje je provela u svrhu pisanja doktorske radnje.
U kancelariji Doma zdravlja Trešnjevka izgorio tek taj komad namještaja i ništa više. Navodno je čuvar hitro reagirao i vatrogasnim aparatom spriječio daljnje širenje vatre. Što bi krezubi desničari rekli, SAPIENT SAFT ili pametnom kurčina!
Grossmutter je nakon tog događaja zauvijek odustala od pisanja doktorata.
Pred sam raspad države stanovita američka izdavačka kuća ponudila joj je da njen lik i djelo bude zastupljen na stranicama Who Is Who In Yugoslavia.
I to je odbila.
Snahe su je nagovarale - Dajte baka, ako ne radi sebe, onda zbog djece.
Ali nije željela ni čuti. Bilo joj je dosta svega u tom socijalističkom egregoru.
Kako se pak njezin suprug nosio s vrbovanjem zabilježio sam u Didovo NE!
Također pamtim, u vlastitoj birtiji, naš se znameniti pjevač jadao:
Da van rečen, ojađeno će Mirabu, Albina je otišla i odvela dicu. Bija san na turneji po Rusiji i kada san se torna kuća je bila ledena i prazna. I tišina je bola ka postolarsko šilo posrid srca.
Traži san je i traži, ali nisan je moga naći.
A onda san napokon sazna da je u Zagrebu s tin čovikom.
Nabavija san broj. Nazva.
Zavriskala je: Gotovo je! Basta! Finito! Priko mire mi je i tebe i tvojih turneja i tvojih kurbetina! Napokon san sritna! Napokon volin, volin s velikin V, razumiš! A ti beštijo, ti si moja najveće griška!
Stukle su me te riči. Znate, meni je obitelj stožer i utvrda i svetinja i sve...
ALO! ANTE! DONESI VAMO JOŠ JURE – zazva je Mirabu konobara pa je kontinja besidu:
Ali vidi, ne bi ja ima ništa kontra tega da je to čisto, ali šporko je ka Kalafonja!
Florijan i Đurđa nisu razumili šta Mirabu govori. Vidija je on znak upitnika ponad njihovih glava pa je ojasnija:
UDBA! kriknija je ka ranjena zvir. UDBA joj je namistila jebača!
U paklenoj Čentrali iskovali su plan, izradili psihokarton, do u detalj su je proštudirali
a onda su poslali kurbinog sina – tog lipog Đejms Bonda - da joj ispuni ženske fantazme. E, da! lipo su joj uvalili!
Pa dobro, neka su!
Ali nije ona tu bitna. Meni su se svetili! Meni! Hrvatskom sinjalu! Patrioti! Katoliku!
Konobar je donija litru. Mirabu je nasua žmul i eksnija.
Poklen je operativac iša ča, nastavija je Mirabu. Partija je i romaca je finila. A što i da ostane, obavija je posal, razjeba je stvar.
Poruči san ženi: vrati se, mila, sve ću ti oprostit! Znam da su ti namistili!
Ali ni se tornala.
Rekla je: neću, nima šanse!
Pasali su dani, godine, ja i daje živni sam ka đukac nasukan na mul. I gledam u žmul od prekrupnega jada.
A i moja jube zgrbljena isto glavinja kalama našeg mista sama.
Dica su naresla. Študiraju po svitu. Mlađi sin je u Torinu, uči teologiju, drugi u Amsterdamu, zajebaje se, a kći sluša psihologiji na Sorboni. Misli da će tako svatit svoje rodtilje. I nešće ni da ščuje kako iz svega stoji UDBA!
hladan proljetni vjetar
odbjegle latice umalo zamijenih
za novogodišnji snijeg
Marko je bija dobar i pametan dečko, šest godin stariji od mene, i smatra san ga svojin bratom.
A unda je otiša služit vojsku u JNA i vratija ižnje totalno prominjen.
Priča mi je kroz smij, da je tamo prvo bija desetar, a onda čato, i da je svo to vrime vreba vojnike, zapričava ih, navodija da kažu nešto krivo, nešto šta se ne smi, pa ih druka nadređenima.
Gleda san ga u čudu.
Ma nisi valjda, nisan se moga načudit.
O, jesan! reka je, a oči su mu ludo sjale.
I tu je puknila naša jubav.
On je nastavija jašit na toj prominjenoj svijesti i ubrzo se oženija imućnom Ercegovkom čiji su roditelji imali veze s tranzicijskim tajkunom koji ga je metnija za direktora jedne od svojih tvornica. Za godinu dana moj je prijan po zadatku razjeba tvornicu i – s obzirom na neke tadašnje političke struje i obračune – završija u pržunu na par godina. Na služenon je putu u inozemstvu, uporno je ponavljala njegova mati, al znali smo mi taj film. Kada je iziša vanka, rasta se. Poklen san sazna da se učlanija u neko polutajno društvo vitezova templara u kojen je nastavija tražiti svoju priliku i sriću. Skreta je sve više i više desno, udesno, do cionističkih supermatista. Ali to je tako: kad s nekin više nisi sinkron, on naprosto isčezne iz tvoje svisti a time i tvoje stvarnosti i tvog svita, pa čak i da živi u protunu do neš ga vidit.
zrak visočja a
ti u podnožju još uvijek
dišeš stari život
... taj KOS je imao jako širok spektar što se i danas osjeti u Republici Hrvatskoj. Oni su imali jednu prekrasnu poziciju: svi su mladići tada morali ići u JNA i KOS je jednostavno imao tu mogućnost, da u godinu, dvije, koliko je trajao rok za pojedini rod, iskristalizira nekoga. Sad kad uzmete da se u tim godinama rađalo, ne znam, i do stotinjak tisuća djece i da je pola od toga bilo muško i moralo služiti vojsku, deset posto od njih je stavljeno na spisak tj. sigurno izvrbovano za vrijeme vojnog roka. Sad, kad čovjek jednom uđe u taj žrvanj on praktično ostaje do kraja života doušnik negdje na terenu. Ako je vrbovan u Paračinu, a živi, ne znam, u Ljubljani, to je savršeno funkcioniralo, jer po povratku u Ljubljanu, u svoje civilstvo, njega preuzima djelatnik KOS-a koji tamo dalje radi s njim, bez obzira je li on sada doktor ili voditelj na televiziji, ne znam, političar, cestar, ovo-ono, ali shvaćate…Tako da je KOS imao puno bolju poziciju nego što je to imala Služba državne sigurnosti, jer su imali ljude na dlanu, 24 sata na dan, čak i mogućnost nekakvog terora, pritiska, da ga dobije na to… A Služba državne bezbjednosti, to je ipak rad na terenu. Vi kada radite u civilnoj službi, pa trebate naći suradnika, e tu je sad to malo teže, jer čovjeka treba izvući iz nekog prostora, možda ga ucijeniti, pa vidjeti hoće li pristati-neće pristati, možda procijeniti bi li se to njemu sviđalo učiniti za neku protuuslugu i tako... Znači situacija tu bila malo teža nego u vojnom sustavu i zato je taj vojni sustav i ostao, da tako kažem, ograđen, i mi danas dosta trpimo posljedice onog što je KOS napravio u tih četrdeset i nešto godina.
(Željko Kekić, bivši djelatnik UDBE, u Podcastu Mysterium #38)
Udba je naša sudba! Kekić tvrdi da je od 45-90 godine za službu sve skupa radilo – bilo na vezi - oko 2 miliona običnih građana, koji su svojim ušima i očima, pripomogli sistemu da se održi.
Prema njegovim riječima broj udbaša - službenika državne sigurnosti SRH – kretao se oko 800. Pri smijeni vlasti devedesetih bilo ih je točno 854.
Nije bilo šanse da sami, bez suradnika, kontroliramo 4,5 miliona stanovnika Hrvatske, rekao je.
veselilo me kada mi se žena omacila
inače sam bez pretjeranog uzbuđenja gledao
kako propadaju carstva
-----------
*Denuncijaciju prof. Devidea moguće je naći u arhivi SL od 25.10.1976., str. 19.
Post je objavljen 07.03.2024. u 18:33 sati.