U vremenu koje prolazi, ono je sve više nalik brzici, a sve manje fotografijama, ponajviše mi fali osjećaj bure i spokoja koji na ulice pristigne kada taj sjeverni vjetar hladnoćom očisti zrak. Tada bih duboko udisao i duboko se sjećao, jer naravno i naša je noć bila burom sazdana, njeni topli prsti na mojima. No, posljednjih je godina pomalo skrovito i bura nestajala, a to sam tek nedavno zaista i primijetio. Koliko mi nedostaje, dok ljudi nastavljaju rušiti sve što se može srušiti, u bunilu se trudeći ostaviti traga i pronaći sreću tako da od sreće bježe. Misli su mi se pronašle u posljednjoj buri koje se dobro sjećam i nesvakidašnjoj pojavi jedne crnkinje koja je na bijelom kamenu sjedila gotovo cijelu zimu prije nekoliko godina. Povukao me osjećaj pronalaska izgubljenosti, otkrivenje puta koji vodi negdje daleko od ove prividne stvarnosti koja se ruga mojoj ljubavi i pokušava je banalizirati, konzumerizirati. Kao da će išta od svih tih stvari preživjeti posljednje trenutke na ovom planetu. Njene crne zjenice koje su grubo promatrale moje dnevne prolaze, duboko su mi uskomešale boje, svojom neobičnošću naglasile su buru koju smo zajedno dijelili. Barem u toj zimi.
The winter when one black women sat on Portarata
The air was akin to frost,
as bura sought passages through my fingers,
in thoughts and outside of them,
I kissed once again all paths that led to her,
Near the white stone, entirely in dark,
sat again the same black woman,
deeply concealed in a warm jacket,
she harshly rejected every hand with her eyes,
like winter itself, she scowled around,
perhaps frightened by so many crows,
perhaps saved like the last sailor,
in the calvary of searching, only she knew,
And again, we shared nothing,
in all that stone in Portarta Square,
I dreamt of colors, black pupils and fires,
devouring the winter we had.
i prste koji se sjećaju bure,
mp24
Post je objavljen 29.02.2024. u 14:32 sati.