Ova pjesma je posvećena pjesniku, kantautoru, Đorđu Balaševiću, čija je riječ i glazba utkana u tkivo naših života. Neka ovi stihovi budu tiha zahvalnost za sve što je podario svijetu svojom jedinstvenom umjetnošću i inspiracijom.
Bilo je to jednom... 1987.,
Dan posle ponedjeljka,
Bilo je to badnje veče,
Tad je došla prva ljubav,
Moja Mirka, moja baby blue
Bilo je to prvi januar popodne,
Ljubio sam snašu na salašu,
Ali onda je došao tvoj netko,
Neki tvoj Saputnik,
I Boža zvani pub,
Nazvali su me brakolomac,
Bože, bože...Zar sam ja luzer?
Al znaš krivi smo mi,
Propao sam kroz bezdan,
Morao sam da se odselim.
Bio je to put u središte zemlje.
Od tada više ne volim januar,
Sjedio sam u svojoj sobi,
U kojoj je bio D-moll,
Neka lagana stvar,
Kroz glavu su mi proletjele uspomene,
Kao talas blues mutne vode,
Razmišljao sam dugo...
Nedostaje mi naša ljubav,
Ali s druge strane nisam bio za nju,
Ja sam ratnik paorskog srca,
O, kako tužnih ljubavi ima...
Život je more, plava balada,
Trebamo naučiti živjeti slobodno.
Naposletku, pred zadnji sneg,
Dok sam sjedio sa šankom,
Dođoška devojka sa “čardaš” nogama,
Bila je to lepa protina kći, Olivera,
Bila su to medena vremena,
Vodio sam ju na ringišpil,
To je bila prava šansona,
Rekla mi je da sam:
Pravi panonski mornar,
I da nisam nevernik,
Mnogo mi znači to.
Večer na Miholjsko leto,
Noć kad sam preplivao Dunav,
Plesali smo balkanski tango,
Dok gori nebo nad Novim Sadom,
U razdeljak te ljubim,
Srce mi je kao ratar, dok sam s tobom.
Starim... a Kad odem,
Doći će neki novi klinci,
Pogledajte samo portret mog života,
I znajte da neko to od gore vidi sve,
Nemojte biti namcor,
Kažite: "računajte na nas!"
Samo da rata ne bude,
Na samome kraju,
Ostaje mi to što se volimo!